Ožiljak na ruci ponekad progovori glasom djevojčice kakva sam nekada bila. Ova osobna ispovijest govori o tihoj borbi sa samoozljeđivanjem, začaranom krugu boli i snazi koja nastaje kada svoju priču podijelimo s drugima.

Sjedim ovdje trenutno sama. Ja, moj komp, moje slušalice i moj kreativni svijet, dok srce pršti od želje za životom izvan četiri zida.

Nedostajat će mi cvrkutavi glasovi bjelogrlih piljaka. Te sićušne ptice selice uskoro će poći na daleko putovanje, ali u mene se već polako uvlači tišina.

Emocije su, bile one negative ili pozitivne, poput lego kocka koje se sakupljaju u čovjeku od ranog djetinjstva kada ih još ne razumijemo. Do odrasle dobi obično su razbacane u međuprostoru i pošto su nevidljive, a osjetljive, one koje nisu na svome mjestu krenu žuljati.