Trenutna situacija je da nemam vezu zbog dijagnoze, ne mogu raditi zbog dijagnoze i koristim bolovanje zbog dijagnoze. Nisam oduševljena niti mogu to tako pojednostaviti. Tako ja to vidim i osjećam se beskorisno, tužno i izvan realiteta. Ne mogu pobjeći u nijedan dio života da me podigne jer ne mogu pobjeći od dijagnoze. Nije čudovište ali mi je nemoguće funkcionirati s njom. Nije tuđi život nego ipak nažalost moj.

Trenutno sam frustrirana gubitkom vremena na krive osobe, poslodavce i na pokušaje da zaboravim da sam bolesna. Trudila sam se uzalud ali stekla sam osebujna iskustva. Zadovoljavala sam tuđe potrebe nauštrb svojih ali napravila sam lijepe uspomene. Radila sam svakodnevno 12h ali dobila sam veću plaću. Nije vrijedno ništa od toga jer sam se potrošila, istrošila i razboljela.

Kažnjavam se jer nisam znala stati. Boli me svaka uspomena a većinu ih se ne sjećam jer se tako mozak štiti od trauma. Urlam u prazno kao da će netko čuti moj vapaj i spasiti me. Ne mogu uživati jer iščekujem kaos.

Ljuta sam jer je dijagnoza jača od mene. Nekad uspijem smanjiti simptome tabletama, podrškom i zdravom rutinom. Nekad me toliko preplave da ne mogu disati. Ja ju ne mogu prihvatiti a očekujem da ju drugi prihvate i znaju kako ona utječe na moj život. Ružno mi je biti sama kada simptomi stignu izazvani ili iznenada. Ne osjećam se ugodno, slobodno ni sigurno. Postanem nemoćna i nemoguća osoba. Odjednom uplašim ljude, ne znam što je stvarnost, nema brzog načina da se smirim i grčevito se borim protiv straha i promjena. Kada prođu nakon par sati ili dana osjećam se iscrpljeno, odbačeno i krivom jer nisam riješila stresnu situaciju kako bi “normalni” ljudi.

Iznevjerila sam sebe a drugi su mene. Rekli su da će me voljeti ali otišli su jer ne mogu biti sa bolesnom osobom. Vjerovala sam da je moguće mene voljeti iako nisam savršena. Odnosi zahtijevaju trud, kompromise, empatiju i potporu jer nikad ne ide glatko. Nisu jednosmjerni pa boli kada druga strana želi biti sebična i skrivati namjere.

Žao mi je što sam bolesna a ne bi se smjela osjećati krivom. Žao mi je što mi život nije ljepši koliko god se borila protiv bolesti. Žao mi je što sam razočarala sebe jer sam opet pokušala živjeti kao drugi i doživjela poraz.

Kažu da se uvijek trebam boriti i da moram biti jača. Umorna sam od pokušaja. Barem mi ne nedostaju iskustva i opravdanja.

Morat ću opet pokušati kada se odmorim. Gubim nadu da mogu biti sretna i snagu da pobijedim simptome. Možda ću uspjeti sljedeći put jer u nadi je spas, nadam se.