Nisam odavno razmišljao o čemu uživam, niti o nekim strastima. Živim pod pritiskom kako funkcionirati sa simptomom nedostatka volje i obrgljen raznim anksioznostima. Samopouzdanje jako nisko. Opterećen s onim vratiti se gdje sam nekad bio. No jesam li ovim svime promijenjen, jesu li se afiniteti i užici promjenili? Kao da mi treba pobjeći od svijeta pod dekicu, iako je vruće. Još čekam tu vitalnost i oslobodjenje. Nekad sam baš uživao u treningu, i sad bi pretpostavljam, ali zbog nekog razloga tijelo mi je isto slabo i ne sluša moje instrukcije, pa se osjetim zarobljeno u disfunkcionalnosti. Ali usprkos svemu tom i dalje se nadam, ne kao floskula koju je kao potrebno reći radi drugih, nego je nada opipljiva. Stvarno mislim da će ići na bolje. I nadam se da nismo samo inteligentnije čimpanze bez svrhe i smisla koje samo jurcaju za užitkom, izbjegavaju smrt i pričaju si fiktivne narative o životu. Nadam se postoji neka viša energija koja bi sve natopila smislom. Želim opet osjećati jutro kao novi početak i ljepotu smiraja dana i zalaza sunca. Opet bih htio osjećati i ljubavni zanos, ali onda se odmah upletu misli o disfunkcionalnosti i kako bi me ovakvoga teško bilo prihvatiti. Ništa i ne radeći i ne izlažući se ičemu svejedno strašan stres prodje kroz tijelo pokrenut raznim negativnim scenarijima. Bremenit sam i ljudi oko mene. Joj, kako li je samo došlo do ovoga. Osjećam se da mi je teško fokusirati se, skoncentrirati se i to na banalne zadatke. Ovo nisam ja kojeg se sjećam. Bolest uzima svoj danak i to danak u duši. No bilo je i puno gore, kad sam kao prazni automaton samo pušio cigarete i sjedio i nisam se osjećao sposobno niti napisati tekst. Polako to možda ipak ide naprijed, samo što svijet juri pored mene i neće me čekati da se sredim. Uvijek progonjen osjećajem “Joj da mi je doći sebi”, kao da bi možda dobro došla još jedna kava, još jedna cigareta, pa ću se trgnuti. Ali neću, neće to tek tako. Donedavno sam živio s roditeljima pod staklenim zvonom pa se rupe u oklopu nisu toliko isticale. Volio bih naučiti kako kvalitetnije komunicirati sa samim sobom, mislim da i tu leži neki ključ. Tijelo mi bridi, struje prolaze kroz noge i imam pareze u licu, sve to pokreće stres tj. pojačava. Ljudi oko mene mi djeluju kao superjunaci po svojoj funkcionalnsti i samopouzdanju, a ja se u kutu tresem kao neki preplašeni miš. Kao da je netko plahog dječaka natjerao da bude odrasla osoba. Osim straha koji me prožima za suočavanja s banalnim stvarima prožima me i duboki sram radi vlastite disfunkcije. Sram zbog toga što me strah toliko stvari i sram što se toliko loše nosim sa svakodnevicom. Nedostaju mi i moji nekadašnji prijatelji i dokolica bez stresa. Kao da sam preosjetljiv da bih postojao. Nijemo sjedim, stojim, ležim, bez izraza na licu, a hoću vrištati kao da sam u plamenu. Um kao da se kreće kroz gustu melasu i ne uspijeva se probiti. Teško se sjetiti stvari, faktoida ili konkretnih dogadjaja. Ta abulija i avolicija su jako podli simptomi koji na vani djeluje kao lijenost. Ja zaboravim da imam shizofreniju, kao i drugi ljudi kad nisam psihotičan, ali zapravo je ovo klasika od negativnih simptoma. Jako se primjećuje i psihomotorna usporenost. No dobro, idem prileći i sabrati misli kako nastaviti sa danom i tjednom.