Tiha je i hladna večer. Bura, koja je već jučer nosila prometne znakove, u potpunosti jenjava.

Stojim na stanici i s dozom frustracije čekam bus, koji sigurno kasni već petnaest minuti. Ništa novo pod suncem.

Gledam ravno ispred sebe, malo pognutog pogleda i svjedočim sljedećoj sceni: Beskućnik, ujedno i seoska luda, izlazi iz trgovine. Priča sam sa sobom. Objašnjava nešto osobi ispred sebe mlatarajući rukama. Nema nikoga ispred njega.

Stvar postaje zanimljivija pojavom momka, koji užurbano hoda prema dućanu. Pogled mu pada na beskućnika i na samo jednu stotinku, u njemu sam vidio izraz gađenja. Pogled mu se, poput koraka, ubrzano preusmjerava prema dućanu. Iz istog izlazi osoba u košulji s neupečatljivom kravatom. Zauzima autoritativan stav stavljajući ruke na bok i s, po mojoj procjeni, jednakom dozom prijezira kao opisano u prijašnjoj sceni, baca pogled na mladića.

Ne čujem razgovor, predaleko sam, ali po govoru tijela mi je sve jasno. Hijerarhija, ona ljudska, u punom jeku!

Ne volim gledati ljude. Ne volim se miješati u tuđa posla. Ja sam tip osobe koja biva preplavljena emocijama kada ulazi u tuđi život. Volim se držati po strani.

Ali ponekad nekim stvarima svjedočite bez da vas itko pita želite li vi to. Tako je bilo i ovaj put.

Ima nečeg dobrog u tome jer upravo ova scena mi je dala inspiraciju za ovaj članak.

Svi znamo da mnogo beskućnika pati od mentalnih poremećaja, neke statistike čak svjedoče da samo shizofrenija zauzima do 20% ukupnog oboljenja među istima.

Glava mi je počela vriviti pitanjima, počeo sam raditi mnoge usporedbe koje želim s vama podijeliti.

Započeti ću sa činjenicom da među svim živim bićima postoji neka vrsta hijerarhije, tako da mi ljudi nismo ništa posebni po tome.

Ali zanimljivo mi je koliko je upravo ovo pitanje svojevrsna taboo tema, nekakva neugodna stvar o kojoj se baš i ne priča.

Svakako je moderno geslo da smo svi ‘jednaki u svojim različitostima’, ali i sami znate da papir trpi sve, a pravi život izgleda u potpunosti drugačije.

Zašto netko prema vama ima pravo postupati na određeni način? Jer je vaš roditelj, šef, učitelj, policajac, stariji, iskusniji? Ali još važnije pitanje koje mi se nametnulo, gdje se u tom kaosu nalaze mentalno oboljele osobe?

Odgovor je jasan – na samom dnu.

Na ovoj slici možete vidjeti Kodja, čovjeka koji je od vlastite braće ostavljen u nekom od brojnih molitvenih kampova u Zapadnoj Africi.

“Vidim stvari i zato sam u lancima.”

Ljudi poput njega bivaju u tim lancima dok im ne budu bolje, što ih nekada osuđuje na doživotno robovanje.

Izolirani su, hranu dobivaju jednom na dan i osuđeni su na prijezir, gađenje i verbalne ispade ‘normalnih’ ljudi koji ih posjećuju.

Dobro ste čuli, ti ljudi su svojevrsni zoološki vrt.

U početku sam, kao i mnogi od vas, mislio ‘ajde to je Afrika, svi znamo kako je tamo.’

Ostao sam začuđen kada sam doznao da se slična stvar odvija u dijelovima Azije i Južne Amerike.

No dobro, kako stvari stoje u hrvatskoj?

I mi smo u lancima, ali onim nevidljivim. Što želim time reći?

Čovjeku koji kašlje ćemo bez problema predložiti paracetamol, pitat ćemo ga kako je i s dozom empatije ga čak potapšati po leđima.

No, izjavite li da bolujete od anksioznosti ili depresije, a nedaj bože od nekih gorih psihijatrijskih poremećaja, također će vam se pomoći.

Možda ćete i dobiti osmijeh, možda i zagrljaj te neki savjet, ali ono što ne vidite – ta osoba vas je već lancem opkolilila.

Zauvijek ste na svojevrstan način otpisani u glavi te osobe. Družit će se s vama, ali vas nikada više neće gledati onim toplim očima kao prije, nego s dozom sažaljenja, opreza, straha pa čak i s prijezirom.

Čast izuzecima.

U redu, to je samo odnos dviju osoba, što je sa institucijama?

Ajde probajte biti iskreni sa poslodavcem, podijelite svoj zdravstveni karton sa njim, pa ćete vidjeti koliko ste zapravo ‘dio obitelji’.

Ovo me podsjeća na jedno veoma čudno iskustvo s graničnom policijom, gdje policajac ulazi u bus i ljutito zapovijeda da prijavimo robu.

Kada sam mu rekao za terapiju, on me je ispred svih u busu pitao koja terapija, a ja sam odgovorio lijekovi.

Na to me je pitao koji lijekovi, a ja sam, onako iz frustracije, odgovorio antipsihotici.

Da ste vidjeli poglede straha drugih suputnika, a sami odnos policije prema meni – kao da sam počinio neko kazneno djelo!

Šlag na torti je bio moj povratak u bus nakon pretresa, cura koja je dotad sjedila sa mnom se naprosto odmakla u drugi red.

Toliko me je razljutila i ražalostila ta činjenica da sam se stvarno mogao početi ponašati onako kako me se u tom trenutku percipiralo.

Stvar je svima jasna, mentalno oboljele osobe u hrvatskoj a i šire od nje većinom pate od nižeg socijalnog statusa, bez obzira na dob, spol, obrazovanje, materijalno stanje ili bilo koji drugi parametar koji vam pada na pamet.

Predrasude i stereotipi prema nama su na visokoj razini a ljudi koji govore ‘ajde bolje je nego prije’ i ‘mlađa generacija razumi’ me jako živciraju.

Kad kažete bolje od prije, prva stvar koja mi pada na pamet jeste razvratno ubojstvo 180 000 psihijatrijskih pacijenata u Nacističkoj Njemačkoj.

Zar samo zato što nas više ne liječe kombinacijom struje i vode moramo trpiti stigmu čitav život?

Što želim reći, bolje je, ali je i dalje jako loše.

A što se tiče mlađih generacija, razume oni, da, razume kako praviti se da razume.

Da zaključim, mentalno oboljele osobe u hrvatskoj su osuđene na šutnju, laži i skrivanje, jer se iskrenost nagrađuje odbacivanjem a ponekad i instituticijalizacijom.

Iskusio na svojoj koži, kao i većina osoba s naše strane kauča.

A nije nas mali broj, koliko god šutjeli o tome.