Upalila sam svjetlo u kupaonici. Pločice su crno zlatne a odsjaj svjetla gubi se u mat pločicama kao da ga upijaju do iscrpljenosti. Zakoračila sam prema ovalnom okomitom ogledalu i zastala. Nisam se mogla pogledati ali sam osjetila da postojim u njemu pognute glave. Gledala sam pipu u umivaoniku. Pustila sam vodu da curi, kap po kap. Slušam kapi kako odzvanjaju na keramici i teku u odvod bez povratka. Usudila sam se polako podignuti glavu. Ugledala sam ogledalo okruženo tamom. Lice mi je rumeno, oči su prazne i umorne a usne ukočene i plave. Odjednom se sjetim ružne uspomene iz daleke prošlosti i problijedim a oči mi sjevnu od straha, tuge i gađenja. Usne se prirodno spuštaju prema dolje. Kao da mi se lice topi poput vrućeg voska. Tupo gledam ispred sebe i ignoriram crne pojave pokraj glave. Kao da mi se sjenke smiju jer sam paralizirana i bez kontrole i snage da pobjegnem. Osjećam se zarobljena i bez mogućnosti bijega. Lice se i dalje topi a sjenke zlokobno plešu sve brže i brže. Zatvorila sam oči jer mi je muka pratiti njihov ples. Čujem njihov smijeh, kao da je beskonačan. Boli me moja bespomoćnost, moja neodlučnost. Zar moram svaki dan proživljavati isti horor? Ne mogu a moram. Jače su od tableta, self help tehnika, zdrave prehrane, podrške prijatelja i zdravog razuma. Jače su koliko god ih preklinjala da me napuste. Voljela bih da se one istope i nestanu. Bojim se da to nije moguće. One su tu kad sam usamljena, slomljena i neispavana. Izmislila sam ih kao zaštitu od stresa. One su moja gnjusna tvorevina.

Otvorila sam oči. Ne vidim ih ali osjećam njihovo postojanje. Vratit će se kada opet pokleknem pred izazovima i stresom. Iako imam loše pamćenje zbog tableta njih ne mogu zaboraviti. Bojim se da će se vratiti vrlo brzo. Ne mogu ih prihvatiti već godinama. Ne želim više biti sama s njima. Ne želim sebe osuđivati jer sam slabija od njih. Ne sviđaju mi se od prvog dana kada su me uplašile do suza i histerije.

Treba mi hrabrost da ih otjeram i napokon osjetim sigurnost i tišinu. Treba mi pomoć jer mi je teško sama se boriti protiv njih. Treba mi više vremena da razmislim. Ne mogu više čekati spas. Želim otopiti strah i uživati u slobodi. Koliko god bolesna i nemoćna bila zaslužujem mir i olakšanje, zar ne? Nažalost, one se ne slažu sa mnom. Čujem ponovno smijeh. Čak mi se i rugaju jer uopće nemam snage za borbu što znači da opet krećem ispočetka.

Upalila sam svjetlo u kupaonici…