Mentalna bolest uništava živote oboljelog, obitelji i zajednice. Oboljeli nije dovoljno funkcionalan, koristan ni voljen. Koja osoba izabire takvu bolest za cijeli život? Zar izabire i javnu sramotu, bespomoćnost i kajanje jer nije zdrav? On ne traži pravdu jer zna da ne može dobiti koliko zaslužuje. Ne traži tuđu milost jer ju ni sam sebi ne zna dati. Ne traži ljubav koja je bezuvjetna ali tko ionako može bezuvjetno voljeti psihičkog bolesnika. Ako nije već javna tajna sitnice su za nas velika stvar.

Ako nisi dovoljno bolestan onda nemaš pravo na bolovanje, pomoć oko osnovnih stvari i novčane naknade a drugi misle da glumiš jer si lijen. Kada pitaš za pomoć onda nemaju vremena ili izmisle još neku izliku a ranije su ponudili doslovno sve i svašta. Kada si apsolutno disfunkcionalan onda svi pate oko tebe i tek tada ulažu ogroman napor da ti pomognu. Tada sve rade umjesto tebe jer ne postojiš kao osoba. Obilježila te dijagnoza i što god radiš su simptomi. Nestao si.

Ljudi sa narušenim mentalnim zdravljem se ne broje u desecima već stotinama, tisućama i milijunima. Ja sam u toj manjini ali zašto bih ja bila manje bitna od “zdravih”? Ja se moram prilagoditi zdravima jer sam u manjini. Zašto se oni ne bi prilagodili nama? Zato što ih je više i ne smatraju nas ravnopravnim članovima zajednice. Ne želim nikome diskriminaciju, sažaljenje ni osudu. Koje imamo pogodnosti i povlastice osim da zadržimo posao, prijatelje i vezu ako ne saznaju da smo bolesni? Barem da nas prihvaćaju i vole bez obzira na sve. Da li je to moguće? Da! Gdje? U snu.