Sretna sam. Čudan osjećaj pogotovo jer mislim da ne zaslužujem sreću i stalno se bojim prihvatiti ju i izgubiti ju. Navikla sam na stres, osudu, kritike, paniku, tjeskobu, tugu, razočaranja, neispunjena očekivanja i obećanja. Kako je moguće uživati u životu kada je on nepredvidljiv, kaotičan i tmuran? Kako me mogu sitnice dignuti iz mrtvih? Kako se život usuđuje biti lijep i dobar prema meni?

Imam odgovornost prema sebi i drugima da budem zdrava, zadovoljna i funkcionalna ali želim to zanemariti i odgađati što god mogu dokle god mogu. Godine nepovratno teku i ne mogu ništa promijeniti u prošlosti. Izgubljeno je vrijeme dok sam se skrivala u djetinjstvu od prijatelja i obitelji da se zaštitim od njih. Ne mogu vratiti sate koje sam provela jecajući i spavajući. Ne mogu vratiti minute tijekom kojih sam očajno čekala da me netko zavoli, prihvati ili barem pošalje poruku. Ignoriranje i usamljenost i dalje bole iako sam odrasla u samostalnu ženu. Očekujem da će me i dalje kritizirati kao nekad ali čim izgovore nepotrebnu glupost kao da mozak ne dopušta da to shvatim osobno. Očekujem nove i zanimljive avanture ali iskustvom sam svašta doživjela pa se to rijetko dogodi. Očekujem da me drugi pohvale jer se trudim svake sekunde biti bolja od mene jučer ali kad ih čujem i dalje im ne vjerujem koliko god bio očit napredak.

Ove godine sam preživjela tešku epizodu depresije, otkaz, mobbing, nezaposlenost, prekid nasilne veze, selidbu, fizičke bolesti, smrti dragih ljudi i još puno toga. Zašto ne bih baš sada bila sretna i zadovoljna kakve god bile sadašnjost i budućnost? Trebala bih sebe pohvaliti i čestitati si što sam još živa. Bijes da moram dokazati da vrijedim me tjera da živim dalje. Trebam shvatiti da ipak zaslužujem biti sretna. Ne mogu ništa izgubiti jer nema razloga da si ne dopustim da budem sretna, ne više.