Emocije su, bile one negativne ili pozitivne, poput lego kocaka koje se sakupljaju u čovjeku od ranog djetinjstva kada ih još ne razumijemo. Do odrasle dobi obično su razbacane u međuprostoru i pošto su nevidljive, a osjetilne, one koje nisu na svome mjestu krenu žuljati. Lako bi ih bilo presložiti da smo u nekoj igrici poput tetrisa gdje nam razni oblici koje vidimo ukazuju na pravila slaganja. Ali kako složiti te razne oblike u svojoj nutrini na slijepo, bez da vidiš materijal s kojim raspolažeš? E to je tek pothvat. To je veliki izazov u čovjekovom životu. Ako je neka kockica zvana emocija nepravilna, ona stvara ranu koja ako se ne sanira, pomalo raste i sve više boli. Zato pažljivo raspolažimo sa životnim lego kockama koje nas izgrađuju kao osobu. Redovito ih pospremajmo i ne dopustimo da se nakupljaju bez rasporeda. Potrebno ih je imenovati i spremiti u ladice. Kako to postići? Ne znam. I ja učim i učit ću dok postojim.

Od djetinjstva su nas učili da je sramota pokazati slabost i suze. Koliko god ih progutamo, toliko nas one kasnije guše. Zato na vrijeme učimo djecu da je normalno osjećati ljubav, ljutnju ili strah. Jer to su emocije. Prirodan osjećaj u našem tijelu koji nam govori da smo još uvijek živi, a živjeti ne možeš bez zraka. Zrak nam daje slobodu, a sloboda je neustrašivo i nesputano izražavanje osjećaja i emocija u pravo vrijeme.