Ponekad osjećamo previše, mislimo previše i teško je jednostavno biti ono što jesmo. Ovaj iskreni zapis govori o osjetljivosti, strahu, unutarnjoj borbi i malim koracima prema prihvaćanju sebe i slobodnijem životu.

Have you ever felt, The pain the empty room emmits, when there is a standing crowd, and you are the only one that sits?

Prava istina o oporavku jest da je on satkan od uspona i padova. To je proces u kojem se jedan tjedan osjećate nepobjedivo, puni nade i prisutni u trenutku, da bi vas već sljedećeg jutra preplavio stari, teški osjećaj tjeskobe ili apatije.

Ožiljak na ruci ponekad progovori glasom djevojčice kakva sam nekada bila. Ova osobna ispovijest govori o tihoj borbi sa samoozljeđivanjem, začaranom krugu boli i snazi koja nastaje kada svoju priču podijelimo s drugima.

Sjedim ovdje trenutno sama. Ja, moj komp, moje slušalice i moj kreativni svijet, dok srce pršti od želje za životom izvan četiri zida.

Nedostajat će mi cvrkutavi glasovi bjelogrlih piljaka. Te sićušne ptice selice uskoro će poći na daleko putovanje, ali u mene se već polako uvlači tišina.

Emocije su, bile one negative ili pozitivne, poput lego kocka koje se sakupljaju u čovjeku od ranog djetinjstva kada ih još ne razumijemo. Do odrasle dobi obično su razbacane u međuprostoru i pošto su nevidljive, a osjetljive, one koje nisu na svome mjestu krenu žuljati.

Nije samo lice, Oči koje sjaje, Usne koje govore Obrazi koji se smiju. To je srce, To je duša.

Suho lišće nosi vjetar, nježno po usnuloj cesti, Miris suhog voća ispunja zrak...

Suho lišće nosi vjetar, nježno po usnuloj cesti, Miris suhog voća ispunja zrak...