Nedostajat će mi cvrkutavi glasovi bjelogrlih piljaka. Te sićušne ptice selice uskoro će poći na
daleko putovanje, ali u mene se već polako uvlači tišina. Vrelina ljeta i miris lubenice polako
nestaju pred naletima hladne kiše kao moja djetinja nadanja ispod hrpe majčinih medicinskih
papira. Ne mogu se sjetiti kad sam prvi put shvatila da se mama nikada neće izliječiti i da će
međunarodna kvalifikacija bolesti F20.0 uvijek biti utkana pored njenog imena i prezimena.
Vjerojatno sam tada bila u nižim razredima osnovne škole i nitko, čak ni ja, nije zabilježio
moj prvi susret s fazom poricanja.

Tek sada shvaćam da ono što je davne 1969. psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross navela kao
prvu od pet faza tugovanja bilo dio mog dugačkog i napornog putovanja do novog ljeta. Kao
ptica selica živjela sam pod stalnim mijenama vlastite emotivne prirode. Kroz odrastanje sam
skakala s jednog mjesta na drugo, propadala iz faze bijesa u fazu pregovaranja, izvlačila se iz
faze depresije i skrivala u fazi poricanja.

Vjerujem kako psihijatrica Elisabeth nije na umu imala formativne godine jedne djevojke i
epizode duševne bolesti njene majke, kad je svoja promišljanja i zaključke višegodišnjeg
proučavanja osjećaja pacijenata na samrti izlagala pred očima psihijatrijske zajednice, ali faze
utemeljene na njenom iskustvu izuzetno su mi bliske. Poznajem ih kao vlastiti odraz u
ogledalu i u prizorima iz prošlosti prepoznajem iste obrasce ponašanja. Većinu svog života
žalovala sam za živom osobom i neprestano se vrtjela u istim nevidljivim petljama. Ljutnjom
sam hranila prazninu, depresijom i poricanjem gradila sklonište, a pregovaranjem pokušavala
održati ravnotežu između straha i hrabrosti.

Ali, moje iskustvo gubitka nečega što nikada nisam imala, majke koja u medicinskom kartonu
ne nosi oznaku F.20.0, nije drugačije od gubitaka s kojima se i ostali ljudi susreću. Čovjek ne
tuguje samo nad smrću, nego i nad brojnim drugim gubitcima koje život neizbježno donosi
svakome. Žalujemo za propuštenim prilikama i neostvarenim zaljubljenostima, tugujemo nad
gubitkom prijateljstava, zaposlenja i financijske sigurnosti i svakodnevno ulijećemo u prostor
tuge, ljutnje i krhke nade. Zbog tih svepristutnih, ali često neizgovorenih gubitaka, upadamo u
zamku optuživanja drugih ljudi, ali i samooptuživanja. Bole nas skrivene uspomene i
neodsanjani snovi, narušena bliskost nam zamagljuje vid, a gorčina riječi izgovorenih u ljutnji
odzvanja našim krvotokom još dugo nakon što su te riječi pronešene zrakom. Boli nas tuđa
ravnodušnost i vlastita slabost. Boli nas nedostatak nježnosti.

Poput ljubavi, svako naše tugovanje je vrlo osobno iskustvo i nema univerzalnog putokaza do
faze prihvaćanja. Mene su ptice selice naučile da prihvatim mijene kao dio života. Da su
oštrina boli i nježnost ljubavi povezane kao ljuska jajeta i novi život. Obitelj piljaka me je
uvjerila da je kišno nebo nad mojom glavom isto ono nebo koje mi daruje sunčevu toplinu, a
majka koja boluje od duševne bolesti ista ona majka koja me bezuvjetno voli.