Dajte mi samo šansu da objasnim jučerašnju sebe jer dok nisam bila ovdje probijala sam se kroz sjene.

Danas želim s vama podijeliti jedan svoj tekst, objavljen u časopisu Bona prije nekoliko godina. Tema tog broja bila je "Lude žene i njihove kćerke", a taj intiman zapis, pomalo nalik dnevniku neke djevojke, prenosim ovdje u cijelosti.

Hvala za sva nova jutra.Hvala za srce što i dalje kuca.Hvala na svim dragim ljudima.Hvala na mojim anđelima čuvarima.Hvala na bolesti što me naučila, da ne možeš baš sve sam.

U početku sam bila zametak tvoje sreće. Nisam imala ni ruke ni noge, ali imala sam uši. Slušala sam tvoj baršunasti glas, pjevala si o tatinim očima i gnijezdu obloženom mahovinom, poljupcima i perjem.

U Bezdan svojih misli se rušim,dok život prolazi kraj mene,Sve svoje snove gušimjer nemam nikog raj sebe,Kule od pijesa i dvorac od soli,sve tako stvarno se čini, Zidovi ameni satkani od boli, šti kriju se u dubini...

Ostarila sam, psihički i fizički. Vrtim se usporeno u krug i ne mijenjam navike a vrijeme nepovratno teče. Propadam u močvari očekivanja, laži, osude i srama. Ne da mi se više igrati kao znatiželjno, uzbuđeno, naivno, bezbrižno i neustrašivo dijete.

Ostarila sam, psihički i fizički. Vrtim se usporeno u krug i ne mijenjam navike a vrijeme nepovratno teče. Propadam u močvari očekivanja, laži, osude i srama. Ne da mi se više igrati kao znatiželjno, uzbuđeno, naivno, bezbrižno i neustrašivo dijete.

Da bar mogu odmah pružiti ruku kada se žele rukovati a ne se paralizirati i analizirati da li će me ta osoba povrijediti ni da li će me zaraziti sa prljavštinom. Da bar se mogu diviti dugi a ne tupo i bezizražajno buljiti kao da nije lijepa.

I trgneš se (koliko volim tu riječ), povremeno, ako imaš s kim. Ali većinom nemaš s kim.