Moja tajna je da se osjećam kao promašaj u svakom pogledu. Sve sam do sada s*ebala, strgala, uništila, izgubila. Bolnica, lijekovi, distrakcije, psihoterapija i trud ne pomažu. Doktori nisu uspjeli a pokušavaju desetljećima.

Pohvali se. To nije lako. Probaj. Pomogla sam nekome. Zašto? Moram čekati rješenja za svoje probleme pa da radim nešto dok čekam.

Puno sam patila tijekom trauma a sad bih trebala biti sretna jer su gotove iako još žive u meni, srcu i glavi. Prošla su desetljeća od jedne, godine od druge, mjeseci od treće, tjedni od četvrte, sati od pete...

Zašto se sramim svoje bolesti? To nije slomljena noga pa ljudi odmah razumiju jer je očito zašto ne mogu hodati. To nije rak da ljudi odmah suosjećaju i bodre da ću ga pobijediti nakon duge borbe. To nije migrena koja će proći za par sati jer će tableta pomoći.

Tiha je i hladna večer. Bura, koja je već jučer nosila prometne znakove, u potpunosti jenjava. Stojim na stanici i s dozom frustracije čekam bus, koji sigurno kasni već petnaest minuti. Ništa novo pod suncem.

Vratila se anoreksija. Godinama je nestrpljivo čekala, spremna da joj raskrčim put. Bila je ljubomorna na pušenje i alkohol jer sam u njima pronašla utjehu. Veselila se svakom velikom stresu jer ću možda baš nju vratiti u život ali nisam. Htjela je tijekom psihoze uzeti čudovište za ruku i s njim se smijati meni. Izabrala sam ipak samo čudovište.

Majka Maja je spremala ručak kada je školski bus zastao ispred kuće da, kao svaki dan, iskrca kćer Sanju nakon nastave. Maja je obrisala ruke o pregaču i krenula prema Sanji da ju dočeka i zagrli. Gledala je u bus i mirno čekala da izađe. Nasmijana Sanja je zaigrano istrčala i krenula prema majci. Maja je kleknula i zagrlila ju. 

Živim kao nezreli kameleon kojeg stalno opisuju kao preosjetljivog na okolinu. Nekad je brz kao kolibrić a nekad usporen kao ljenjivac. Zna biti ovisan o vlasniku ili svemoguć kao da je na vrhu svijeta.