Smij se. Ne mogu! Moraš. Zašto? Jer je život lijep i brzo prolazi, s tobom ili bez tebe.

Spajajući momente sadašnjosti i futura u isprepletenom kriminalno posebnom afektu koraka oslušanog.

Pričala sam s njim. I? Što je rekao? Saslušao me.

Idem do tebe. Pokaži mi svoje građevine u prirodi duše bića koje gradi...

U mojoj kući postoji soba u koju više ne ulazim. U njoj sam provela djetinjstvo tijekom kojeg sam se razboljela.

Kaos. Ne mogu ga opisati ni opipati. Curi iz mene u svim smjerovima i nijansama.

Trenutna situacija je da nemam vezu zbog dijagnoze, ne mogu raditi zbog dijagnoze i koristim bolovanje zbog dijagnoze.

Upalila sam svjetlo u kupaonici. Pločice su crno zlatne a odsjaj svjetla gubi se u mat pločicama kao da ga upijaju do iscrpljenosti.

Tijekom šetnje sam prošla pokraj kante za smeće i u prljavštini sam ugledala četiri šarene kutije omotane kao božićni pokloni.

Nije mi dosta inače bih već stala odavno. Želim stati ali ne još.