Imam četrdeset i pet godina, ali ožiljak na mojoj ruci ponekad progovori glasom trinaestogodišnje djevojčice. Zapaluca stara uspomena, oštra je kao žilet i bolna kao usamljenost. Moj odgovor na stresnu obiteljsku situaciju, ratne događaje i adolescentske turbulencije bio je pogrešan, neadekvatan i autodestruktivan, ali tada to nisam znala. Način suočavanja s teškim i negativnim situacijama pronašla sam u tišini i jedinoj vrsti utjehe koju je moj mladi mozak mogao pronaći – samoozljeđivanju.

Danas tu razarajuću metodu, namjerno nanošenje ozljede vlastitom tijelu i ožiljak koji više ne skrivam, koristim kako bi osobu koja čita ove retke potaknula na promišljanje o toj osjetljivoj temi. Krajem prošlog stoljeća iskoristila sam dio svog tijela kao dasku za rezanje. Veliku emotivnu bol sjeckala sam na male komadiće fizičkog bola, ali moja kontrola nad problemima koji su mi zadavali brigu bila je kratkotrajna i prividna. Nisam mogla ukloniti izvor patnje i
nesvjesno sam produbila korito kojim je tekla gorka rijeka mojih osjećaja. Sram, anksioznost, ljutnja, samoprijegor i otuđivanje progovorili su još glasnije, iako ih nitko nije mogao čuti, osim mene.

Vlastiti nadimak, duboko urezan na lijevoj nadlaktici kao tajna poruka kojom su nekada zaljubljeni parovi označavali inicijale u kori drveta ili na drvenoj klupi u parku, sada je gotovo u potpunosti izblijedio, ali neravnina je ostala. Kada koža potamni, tijekom ljetnih mjeseci, iz nepravilnih slova izbija blještava bjelina iz koje mogu iščitati riječi upozorenja. Pokušati umanjiti bol nanošenjem bola je začarani krug. Vrtoglava vožnja koju rijetki mogu samostalno prepoznati kao pogrešku, dok je brojnim drugima vrtnju nemoguće zaustaviti bez tuđe pomoći, razumijevanja i suosjećanja.

Zbog svih tih ljudi, svih osoba koje traže svoj izlaz iz duševne patnje, ali i zbog djevojčice kakva sam nekada bila, pišem ove rečenice. Sa željom da crtica o jednoj ranjenoj mladosti posluži kao podrška svima kojima je potrebna, kao mala poluga u podizanju svjesnosti o samoozljeđivanju. Na svojoj koži nosim opipljiv podsjetnik na zastrašujuću tamu, ali i na neustrašivu svjetlost. Danas taj nadimak ispisujem sa zahvalnošću. Naučio me je da praznina koju ponekad osjećamo gubi snagu kad s nekime podijelimo taj teret. Isto se događa i s društvenim predrasudama o duševnom zdravlju. Kad izgovorimo svoju istinu, netko drugi će u njoj pronaći vlastitu snagu.