Suho lišće nosi vjetar, nježno po usnuloj cesti, Miris suhog voća ispunja zrak...

Suho lišće nosi vjetar, nježno po usnuloj cesti, Miris suhog voća ispunja zrak...

Dajte mi samo šansu da objasnim jučerašnju sebe jer dok nisam bila ovdje probijala sam se kroz sjene.

Danas želim s vama podijeliti jedan svoj tekst, objavljen u časopisu Bona prije nekoliko godina. Tema tog broja bila je "Lude žene i njihove kćerke", a taj intiman zapis, pomalo nalik dnevniku neke djevojke, prenosim ovdje u cijelosti.

Hvala za sva nova jutra.Hvala za srce što i dalje kuca.Hvala na svim dragim ljudima.Hvala na mojim anđelima čuvarima.Hvala na bolesti što me naučila, da ne možeš baš sve sam.

U početku sam bila zametak tvoje sreće. Nisam imala ni ruke ni noge, ali imala sam uši. Slušala sam tvoj baršunasti glas, pjevala si o tatinim očima i gnijezdu obloženom mahovinom, poljupcima i perjem.

U Bezdan svojih misli se rušim,dok život prolazi kraj mene,Sve svoje snove gušimjer nemam nikog raj sebe,Kule od pijesa i dvorac od soli,sve tako stvarno se čini, Zidovi ameni satkani od boli, šti kriju se u dubini...

Ostarila sam, psihički i fizički. Vrtim se usporeno u krug i ne mijenjam navike a vrijeme nepovratno teče. Propadam u močvari očekivanja, laži, osude i srama. Ne da mi se više igrati kao znatiželjno, uzbuđeno, naivno, bezbrižno i neustrašivo dijete.

Ostarila sam, psihički i fizički. Vrtim se usporeno u krug i ne mijenjam navike a vrijeme nepovratno teče. Propadam u močvari očekivanja, laži, osude i srama. Ne da mi se više igrati kao znatiželjno, uzbuđeno, naivno, bezbrižno i neustrašivo dijete.

Da bar mogu odmah pružiti ruku kada se žele rukovati a ne se paralizirati i analizirati da li će me ta osoba povrijediti ni da li će me zaraziti sa prljavštinom. Da bar se mogu diviti dugi a ne tupo i bezizražajno buljiti kao da nije lijepa.