Majka Maja je spremala ručak kada je školski bus zastao ispred kuće da, kao svaki dan, iskrca kćer Sanju nakon nastave. Maja je obrisala ruke o pregaču i krenula prema Sanji da ju dočeka i zagrli. Gledala je u bus i mirno čekala da izađe. Nasmijana Sanja je zaigrano istrčala i krenula prema majci. Maja je kleknula i zagrlila ju.

Kćer ju je srdačno zagrlila i odjurila u kuću dok se Maja nije ni snašla. Osmjehnula se na živahnost curice i pogledom zastala na busu.

Ugledala je dječaka kako polako silazi niz stepenice. Osmijeh joj je odmah nestao od šoka.

Zamrznula se i nije se usudila trepnuti jer se stvarnost brzinski promijenila. Pomislila je: nevjerojatno, nije istina! Ne može biti! Mora ga bolje vidjeti da povjeruje. Dječak nosi svijetloplavu košulju, smeđe hlače i zeleni ruksak. Ima osmijeh kao da se ništa nije dogodilo.

Sunce ga je obasjalo kao najljepšeg dječaka na svijetu.

Kao da je promet stao. Prelijep jesenji dan vratio joj je njezinog sina.

Nijemo i ukočeno ga je gledala kako nasmijan ubrzava prema njoj. Ustala je i potrčala prema njemu.

Noge više nisu imale težinu bezvoljnosti već su odahnule.

Lice više nije imalo ukočeni osmijeh kojeg je izradila za druge kako bi sakrila groznu tugu i očaj.

Srce je počelo kucati kao da je tek danas prvi put počelo živjeti.

Oživjela je, napokon! Snažno ga je zagrlila i podigla na prsa i ljubila lice i promatrala ga kao na dan rođenja.

Isti je, sa prekrasnim plavim očima, medenom bojom nestašne kose i osmijehom koji može promijeniti svijet.

Svaka sekunda je postala vječnost. Odjednom joj kaže sin: ”evo me mama! Volim te mamice! Falila si mi.”

Njegove riječi su joj zastale u uhu. Napokon ga ponovno čuje.

Preslatki glasić koji joj govori riječi koje je urezala u svoju dušu svih ovih godina, koje su odjekivale u prsima svake minute svakog dana.

Bolne riječi koje bi eksplodirale prije spavanja i zaspala bi premorena u njihovim komadićima, slovima. Inače nije mogla zaspati.

”I ti si meni nedostajao medeni moj dječače! Jako, jako puno! Volim te toliko da me cijelo tijelo boli!”

Pustila je suzu radosnicu, već je zaboravila kakav je to osjećaj.

Plakala je svaki put samo suze obojane umorom, frustracijom, prazninom i krivnjom.

Ogromnom krivnjom što ga taj dan nije još jednom zagrlila, poljubila i utješila da se ne brine za ispit jer je odlično naučio.

Nije ga zadnji put vidjela jer je morala završiti e-mail za posao kojeg je trebalo poslati ”jučer”.

Imala je preveliki pritisak da bude savršen kako bi zadivili konkurenciju.

Pila je kavu za šankom i tipkala na laptopu. Krajičkom oka mu je vidjela siluetu i ovlaš mahnula.

Nije vidjela da je bio zabrinut i tužan što ga majka ne vidi i ne utješi. Nije joj htio smetati.

Reći će joj poslije škole da je dobio peticu i to će razveseliti mamicu.

Odmah se osmjehnuo i hrabro krenuo u školu. Taj dan nije stigao u školu ni kući.

Postavila je oltar sa njegovim fotografijama i crtežima u njegovoj sobi.

Svako jutro bi zapalila svijeću i molila ga da joj oprosti dok su hladne oštre suze neprekidno tekle, godinama.

Osjećaj je predivan, ponovno ga držati u naručju. Nikad se više neće odreći sina i staviti svoje potrebe ispred njegovih.

Prolomio se smijeh iz njenih stisnutih pluća i počela ga je vrtjeti u krug od sreće.

Oboje su se slatko smijali i privukli znatiželjne susjede i prolaznike.

Svi su ih gledali u čudu i pomislili da je to nevjerojatno čudo. Počeli su spontano pljeskati i smijati se s njima.

Sanja je dotrčala do njih i čvrsto je zagrlila majku oko struka.

Nitko nije htio prekinuti presretan trenutak, samo su promatrali želju koja se napokon ostvarila.

Nema sumnje da se dječak vratio iz mrtvih. Makar na jedan dan, kao i drugi.