IZVOR: Shutterstock

Napomena: Ovaj tekst izvorno je objavljen kao premium članak u Slobodnoj Dalmaciji. Zahvaljujemo Slobodnoj Dalmaciji na dopuštenju da ga podijelimo na našoj stranici, kako bi ova važna priča mogla doprijeti do što većeg broja ljudi i dodatno poduprla svijest o mentalnom zdravlju te rad Udruge Feniks Split.

Piše: Vanesa Tenžera Lipanović
Datum: 22. rujna 2025. – 15:57

Stigma i stereotipi

Psihički poremećaji u hrvatskom su društvu još uvijek svedeni na isključivo negativne stereotipe, koje prate stigma, strah i sram. Nije ni čudo što tako bipolarni poremećaj još uvijek poimamo kao bolest “podvojene ličnosti”, nešto poput Dr. Jekylla i Mr. Hydea, a pojedince koji od njega boluju, kao izrazito opasne.

Stvarnost je da osobe s ovim poremećajem, uz adekvatnu terapiju, mogu itekako normalno živjeti – raditi, studirati i biti produktivni i uspješni članovi društva. Upravo o svom iskustvu života s ovom bolešću govori nam mladi splitski student, korisnik i član Udruge za promicanje mentalnog zdravlja Feniks, koji je zbog studija izrazio želju da ostane anoniman.

Predrasude i razumijevanje

Ljudi često misle da su osobe s bipolarnim poremećajem nestabilne ili opasne, a zapravo smo često vrlo osjetljivi i empatični. Prije dijagnoze sam i sam vjerovao tim predrasudama pa sam se znao bojati da ću nekoga povrijediti ili biti “previše”.

Danas želim pokazati da se iza tih intenzivnih iskustava krije i sposobnost za duboko razumijevanje drugih. Moja kreativnost i želja da budem uz ljude dolaze upravo iz tog intenziteta. Kad bih mogao nešto promijeniti u svijesti ljudi, to bi bilo da vide da bipolaritet nije samo “problem”, nego i iskustvo koje oblikuje drugačije, ali vrijedne perspektive – govori mladić koji je do svoje dijagnoze došao prije nekoliko godina.

Shvatio s 15 godina

Prvi put sam shvatio s 15 godina, kad su mi promjene raspoloženja postale previše da ih mogu ignorirati. U jednom trenutku bih bio pun energije i planova, a već sljedeći osjećao sam se kao da nema smisla ni ustati iz kreveta. Tad nisam znao da se radi o nečemu što ima ime – mislio sam da sam jednostavno “čudan” ili “neprilagođen”.

Tek kasnije, kad sam čuo tuđa iskustva, shvatio sam da i ono što sam ranije proživljavao – poput nesanice, naglih poriva i osjećaja praznine – zapravo spada u simptome. To mi je donijelo olakšanje jer sam shvatio da nisam sam i da postoje ljudi koji me razumiju.

O poremećaju

Bipolarni poremećaj karakteriziraju oscilacije u raspoloženju, i premda smo skloni brzo nalijepiti ovu etiketu svima kojima se raspoloženje mijenja iz “sata u sat”, za dijagnosticiranje ovog poremećaja moraju postojati barem dvije godišnje epizode izrazito povišenog ili sniženog raspoloženja koje traju od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci.

Razdoblje povišenog raspoloženja naziva se manijom i hipomanijom, dok se sniženo zove depresijom. Postoje dva tipa bipolarnog poremećaja – bipolar I, za kojeg je karakteristična manija, dok se kod bipolarnog poremećaja II faze manije i depresije izmjenjuju.

Izazov ravnoteže

Izazov mi je održati ravnotežu, pogotovo kad se raspoloženja mijenjaju brže nego što bih htio. Prije dijagnoze znao sam upasti u periode hiperaktivnosti, misliti da mogu sve, a onda naglo potonuti – i nisam imao pojma zašto. Tek kasnije sam povezao da su i neki impulzivni potezi ili nagle odluke bili dio tog obrasca.

Danas je teško uskladiti obaveze kad znam da se moj unutarnji ritam može promijeniti preko noći. Zato pokušavam graditi strukturu i osloniti se na ljude kojima vjerujem – otkriva mladi splitski student.

Visoki i niski periodi

Visoki periodi su kao da mi sve postane moguće – imam beskrajnu energiju, ideje se gomilaju i osjećam da sve mogu postići. Kad sam bio mlađi i nisam znao što to znači, mislio sam da sam tada “najbolja verzija sebe”, iako su drugi primjećivali da pretjerujem.

Niski su suprotno – kao da stojim pred zidom, ništa nema smisla i čak jednostavne stvari izgledaju nepremostivo. Tek nakon dijagnoze sam shvatio da ni jedno ni drugo nisam “prava verzija sebe”, nego da su to stanja kroz koja prolazim. Ta spoznaja mi je pomogla da se ne poistovjećujem u potpunosti s tim periodima.

Uzroci i okidači

Uzroci bipolarnog poremećaja mogu biti genetski, okolišni, ali i traumatski. Najčešće se radi o kombinaciji genetskih predispozicija te stresne okoline ili događaja koji mogu biti okidači, kao što su gubitak voljene osobe ili nasilje u obitelji. U određenim slučajevima, do razvitka mogu dovesti i konzumacija droga i alkohola, što ne znači da pojedinci koji boluju od ovog poremećaja trebaju nositi krivnju za nastanak istoga.

Stresna stanja, mnogobrojni izazovi i pritisci okoline također mogu dovesti do pogoršanja simptoma. Najčešće je to stres ili osjećaj da nemam kontrolu nad situacijom. Danas znam da manjak sna ili previše stimulacije mogu potaknuti “visoke” periode, dok izolacija ili osjećaj nerazumijevanja često vode u “niske”.

Velika promjena

U početku mi je bilo jako teško jer sam često nailazio na nerazumijevanje ili šutnju, kao da ljudi ne znaju što reći. Prije nego što sam imao dijagnozu, znao sam čuti komentare da sam dramatičan ili da pretjerujem, što me jako pogađalo.

Danas kad otvoreno kažem da živim s bipolarnim poremećajem, gledam na reakcije drugačije – ako me netko ne razumije, to je više odraz njegovog straha nego moje vrijednosti. S druge strane, kad naiđem na podršku, osjećam veliko olakšanje jer znam da mogu biti iskren bez maski. U tim trenucima vidim koliko otvorenost može graditi mostove.

Podrška Udruge Feniks

Veliku promjenu osjetio sam kad sam se uključio u Udrugu Feniks i prvi put doživio stvarno razumijevanje. Prije toga sam često mislio da su moji “ispadi” samo znak slabosti ili da nešto nije u redu sa mnom kao osobom. Tek kad sam razgovarao s ljudima koji imaju slična iskustva, počeo sam prepoznavati da su i moje uspone i padove oblikovali simptomi, a ne isključivo moj karakter.

Tamo sam shvatio da nisam definiran samo dijagnozom i da imam vrijednost bez obzira na to. To iskustvo mi je dalo snagu da na poremećaj gledam s više prihvaćanja, a ne kao na neprijatelja.

Samospoznaja

Kaže i da ništa ne bi mijenjao, jer ga je dijagnoza dovela do otkrivanja samog sebe. Znanje koje je stekao o ovom poremećaju pomoglo mu je da prepozna sebe, svoje tijelo i um te da se bolje razumije.

Naučio sam osluškivati svoje tijelo i emocije na način na koji možda nikad ne bih morao da nije bilo ovog iskustva. Danas znam da ti znakovi imaju svoje značenje i da mi pomažu bolje razumjeti sebe. Naučio sam da se ne moram bojati svojih osjećaja, nego ih mogu gledati kao putokaz. To je znanje koje nosim sa sobom u svim odnosima i situacijama.

Potražite pomoć

Onom tko sumnja na ovaj poremećaj, rekao bih da ne ostaje sam s tim jer sam i ja dugo mislio da moram sve riješiti u sebi. Kad sam prvi put shvatio da imam problem s 15 godina, trebalo mi je vremena da uopće progovorim o tome jer sam mislio da će me ljudi odbaciti.

Tek kasnije sam vidio da postoje mjesta i ljudi poput onih u Feniksu gdje je sigurno pričati. Moj savjet bi bio da potraže zajedništvo i da ne žure s donošenjem zaključaka o sebi. S vremenom se naučiš živjeti s tim iskustvom i čak pronaći snagu u njemu.

Kad sam bio mlađi i bez dijagnoze, najviše me boljelo kad su ljudi minimizirali ono što osjećam riječima “to je samo faza”. Danas znam koliko znači kad netko kaže: “Ne znam kako ti je, ali ovdje sam.” Želio bih da ljudi nauče slušati bez brzih zaključaka – to otvara prostor u kojem se možemo povezati i graditi povjerenje.

Zajedništvo i podrška drugima

Danas je aktivni sudionik Udruge Feniks i njezinog programa za mentalno zdravlje, kroz kojeg pomaže sličnim pojedincima i svim mladima koji boluju od depresije, anksioznih poremećaja i drugih teškoća.

Najviše me motivira ideja da moje iskustvo može nekome pomoći da se osjeti manje sam. Kad sam bio mlađi, mislio sam da sam sam u svemu i to me najviše gušilo. Danas, kroz Feniks i kroz ljude koji dijele svoje priče, vidim koliko zajedništvo može promijeniti život.

Snagu mi daje spoznaja da nisam definiran samo svojim teškoćama, nego i time kako se s njima nosim. To me potiče da nastavim svaki dan tražiti smisao, čak i kad je teško.