Sjedim ovdje trenutno sama. Opet.
Ja, moj komp, moje slušalice na ušima sa muzikom, i moj kreativni svijet na mome računalu.

Dok srce pršti od želje za livadama, izletima, druženjima, kavicama, večerama, piknicima, plažama i putovanjima, opet sam sama, u svoja 4 zida, sa svoje dvije mačke koje mirno i sito spavaju na svome krevetu…

Opet sam sama sa svojim mislima i svojim strahom za budućnost, i za onim što me čeka, i što mogu postati.

Zaljubila sam se nedavno, po ko zna koji put, i to sretno, a ja se ne mogu osloboditi straha i svojih prisilnih misli.

Uz tu prokletu terapiju i breme koje mi je na leđa donio invaliditet, osuđena sam na alienizaciju, kritike i osude drugih ljudi…

Pa zašto krivite mene što sam postala invalid na psihu, zašto ne krivite druge koji su me konstantno izluđivali sve ove godine da me dovodilo do toga da pucam i da stalno moram u bolnicu?

Što ne krivite te, zle i pakosne ljude, a ne mene?

Ali ne, prsti su uperenu u mene, “ona je luda, ona je poremećena, ona je stalno po psihijatriji” i onda na to nadodamo “ona vara državu, ona je ljenčina” i onda neizostavno “kloni se nje, ona je opasna”

A ja samo želim živjeti, voljeti, da me se ne gleda s podsmjehom, da ne moram osjetiti te osuđujuće poglede na sebe i riječi koji se poput šibe iznova ocrtavaju na mojim leđima….

Želim sijati, želim biti, želim mir.

Kažu da se strahovi ostvaruju, ali i snovi isto.