Bavim se ova dva dana službenim dopisima, priopćenjima iz deset svojih uloga… Feniksa, Sumeza, Povjerenstva za zaštitu osoba s duševnim smetnjama, peer stručnjaka, osobe s iskustvom psihijatrijskog liječenja i hospitalizacija, prevođenjem jezika boli između rovova ispravnih i krivih, sudaca, ranjenika, žrtava, počinitelja… đelata. Srce mi krvari jer koliko god bih mogla bez prestanka zavrištati, šutim jer malo tko će zaista čuti.

Društvo je bolesno. Institucije isto. I mi ljudi. I tko je kriv? Crno i bilo vidimo na prvu, ali ja vidim uz njih i milijun nijansi krvavo sive.

Ono što vidim:

Ljudi se brzo pretvore u rulju željnu gaženja. Lako je biti ljut. Teško je slične stvari proživjeti na svojoj koži i raširiti srce toliko da pokušaš razumjeti što se to mora ljudima mračno desiti da čine takve stvari.

Tome svjedočim i s time se borim 20 godina. S obe strane kauča.

Preživjela sam psihijatrijske odjele i svjedočenje nanesenoj boli drugima i meni. Kolektivnog očajanja i bespomoćnosti, straha i kolektivne psihoze osoblja. I lipih tragova svjetla ljudi koji žive svoj poziv a sustav ih prezire i naziva izgubljenim Alisama u zemlji čudesa koji vjeruju nama luđacima.

Na životu me održala misao koju sam tako vezana sebi šaptala “Bože oprosti im jer ne znaju što čine.”

Ja sam imala sreće (valjda) pa sam preživjela. Neki nisu. Nije jednina.

A slično me sad boli i ova rulja spremna raščerečiti jadnike koji su počinili ovaj zločin.

Ja vidim istu tamu.

Hajmo sjesti za stol i čuti jedni druge. Mi koji smo blagoslovljeni da možemo. Jer imamo s čim. Ako nam navodni pravednički bijes nije zatvorio sva osjetila.

Ništa ne relativiziram. Zlo je zlo.

Sutra ću opet ući u druge cipele i pisati profesionalnim jezikom i struke ove i one i iskustvenog znanja.

Danas samo evo pred vama plačem.

Pobogu ljudi radije se pomolite umjesto što stežete šake. Sutra ćete ionako prominit kanal. Neki od nas nemamo taj luksuz.

Prenosim citat fejs prijateljice Maja Dželalija koji mi je jedini danas pročitan imao smisla.

“Napisala je Ane Paska “vratimo dusu u skolske klupe”! Mislim da ga trebamo vratiti i u bolnice, na saltere, vratimo ga u Lidl na punoj blagajni kad blagajnica izbacuje deveti artikl a dida od 80 godina jos nije napunija svoju kesu, vratimo ga i mi blagajnici, nasmijesimo joj se. Vratimo ga na drustvene mreze gladni psi gladni osuda. Vratimo ga jedni drugima tako sto se cujemo i postujemo i vidimo onog nasuprot sebe i malo ga i poslusamo tom istom dusom. Vratimo ga u javnom prijevozu, u soping centru, na ulice. Al pobogu, vratimo ga u bolnice i ustanove najprije, misto di ljudi dolaze najranjiviji. 😢💔”