Udruga Feniks Split je udruga osnovana i vođena od strane osoba s iskustvima izmijenjenih stanja svijesti i poteškoća mentalnog zdravlja sa i bez iskustava psihijatrijske hospitalizacije. Prethodnih smo dana podijelili svoje službeno priopćenje vezano uz temu. Nećemo se kao ni dosad zaustavljati na riječima i prepiskama na društvenim mrežama. Ali ćemo se i njima poslužiti da nas čujete.

Naša predsjednica, ujedno je i dopredsjednica SUMEZ – Hrvatski savez udruga za mentalno zdravlje, kao i predstavnica organizacija civilnog društva pri Povjerenstvu za zaštitu prava osoba s duševnim smetnjama pri Ministarstvu pravosuđa. Također je stručna suradnica WHO Regional Office for Europe i članica Lived Experience Advisory Councila pri mreži Mental Health Europe i kroz sve te kanale će se nastaviti boriti da se naš glas čuje, i naša prava uvažavaju.

Važno nam je razmotriti ovu tragediju sa svih strana. Ne zanimaju nas površne interpretacije niti politička prepucavanja. Neopisivo smo tužni i ljuti. Ondje gdje vi vidite Kikijevo lice zavezano na krevetu mi vidimo sebe i tisuću naših ušutkanih vriskova. Dužni smo mu da njegova strašna smrt ne bude samo senzacionalistička tjedna tema u kojoj se prebacuje krivica bez preuzimanja istinske profesionalne i ljudske odgovornosti i bez korjenitih promjena sustava.

Ovo nije samo problem jedne bolnice ili nekog tamo monstruoznog ili loše educiranog osoblja. U toj bolnici ima i vrhunskih liječnika, sestara, tehničara, čistačica i divnih terapijskih postupaka i onog lošeg. Kao i u drugim bolnicama. Ima i osoblja koje je prešlo sve granice burnouta, potplaćenog, nepodržanog, nesuperviziranog, neuvaženog, napadnutog i s naše i s njihove strane. Ima i osoblja koje ne bi trebalo po svojim osibinama ličnosti raditi na takvim odjelima. Nitko njima ne daje psihološke upitnike prije zaposlenja. Zašto? Kao i u svim drugim bolnicama. I onima kojima upravljaju drugi gradovi i samo Ministarstvo zdravstva. I u svima njima ima tisuće pacijenata koje su konačne i tragične žrtve tih svih propusta.

Zato nas kojih se to stvarno svakodnevno tiče i naše obitelji, osim inkvizicije i istrage koja je nužna i provodi se još više zanima odgovor na pitanje: „A što ćemo sad?” Za početak da se to pitanje uopće postavi.

Hoćemo li kad tko treba bude u zatvoru na tome stati ili ćemo stvarno zaroniti dublje, pogledati se u ogledalo i spaliti što treba biti spaljeno (simboličnim jezikom govorim, nisam opasna, iako imam dijagnozu) i na tom pepelu zajedno izgraditi nešto ljepše, humanije, nešto što stvarno iscjeljuje i gradi mostove. Mjesto gdje ćemo i mi i osoblje biti sigurni. Mjesto koje će nama biti utočište a njima radno mjesto na kojem zaista pomažu ljudima i žive svoju svrhu. Jedino tada Kiki će moći mirnije snivat i njegova smrt neće do kraja svijeta biti toliko strašno besmislena i neizdrživo bolna.

Važno nam je čuti glas struke koja jasno vidi gdje se izgubio kompas? Svjesni smo da je problem puno slozeniji i da nzlst nije samo problem jedne izolirane bolnice vec cijelog sustava. Mi „pacijenti” godinama govorimo i vrištimo, ali nas se nažalost dosad nije čulo. Ipak mi i napismeno imamo te neke dijagnoze, sigurno izmišljamo, pretjerujemo ili nam se priviđa. Što akp cijelo vrijeme govorimo istinu? Možete li to čuti?

Žalosno je i da nas koji smo na svojoj koži proživjeli i preživjeli slične postupke struke na mjestu gdje smo došli po pomoć ovo nije iznenadilo. Usudit ću se reći, bilo je samo pitanje trenutka. Istovremeno ne želimo sotonizirati cijelu struku u kojoj ima divnih pojedinaca. Ali ovaj sustav je iznevjerio i njih i nas.

Ukoliko zajedno ne progovorimo i ako treba zatvorimo prostore koji nisu primjereni ni opremljeni za kvalitetan terapijski rad u skladu sa etičkim i ljudskim načelima – ovo će se nastaviti događati. Ako ne saslušamo i struku u drugim bolnicama i damo glas od čistačice preko sestara, socijalnih radnika, psihologa što je to što ih sprječava da zaista čuju čovjeka u krizi, da mu dozvole da izrazi svoju uznemirenost bez da je prevode kao agresiju, da edukaciju o ljudskim pravima WHO ne doživljaju kao nešto kontra sebe i svoje radne svakodnevice već kao temeljnu postavku rada, nismo učinili ništa.

Naravno konačno bi trebalo dati glas i nama, osobama s iskustvom oporavka od mentalnih oboljenja i iskustvom psihijatrijske hospitalizacije – ne postoji li cijeli taj sustav upravo radi nas?

Tek zajedno za stolom, uz pomoć neutralnih profesionalnih medijatora, jer budimo iskreni ovakvi razgovori biti će teški za sve uključene. Strah i trauma je s obe strane. Tome u prilog govori i istraživanje WHO o mentalnom zdravlju medicinskog osoblja.

Ali ne zaboravimo, struka je tu radi nas a ne obratno. Ironično je da ja koja sam proživjela zlostavljanje u sustavu pri svakoj hospitalizaciji pozivam na empatiju. Ali drugačije ne ide. Nametnute promjene, iste teoretske edukacije mrtvo su slovo i samo trljanje soli u ranu struke, a u konačnici opet nastrada pacijent.

Promjena mora doći iz svih smjerova a da bi se stvarno primila neophodno je i da bude organska, iznutra, da struka sama kaže: „Moramo i možemo drugačije! Što svi vi za ovim stolom kažete (uključujući pacijenti) kako?” I tad zaista slušati iako će biti izgovorene neugodne istine. Ako ja mogu, unatoč traumi, isto očekujem i od onih s druge strane stola i „terapijskog kauča”.

Molimo ovakvu struku da nas se javi, jer tko će ako nećeš baš ti? I kad ako ne sada?

Već nam/ vam predugo sviraju sirene za uzbunu.

Molim pogledajte i ovaj video. Nije ugodan za gledanje ali je naša duboka istina.

Ren hvala ti! ❤️