Ostarila sam, psihički i fizički. Vrtim se usporeno u krug i ne mijenjam navike a vrijeme nepovratno teče. Propadam u močvari očekivanja, laži, osude i srama. Ne da mi se više igrati kao znatiželjno, uzbuđeno, naivno, bezbrižno i neustrašivo dijete. Imam tvrdoglave bore, dosadne sijede dlake i velike crne podočnjake. Oči su postale krvave nakon desetljeća plakanja. Nažalost sam odustala od nekih želja jer su simptomi okrutni i uporni. Rijetko me nešto iznenadi ili razveseli. Ne vjerujem ni drugima ni sebi nakon puno teških lekcija.

Nitko ne živi vječno ali je i dalje bolno nadživjeti bliske osobe. Sretni trenuci su povremeni i prebrzo prođu jer sam prezauzeta upijanjem tuge. Zbunjuju me dobre vijesti jer kako se usuđuju ometati moje samosažaljevanje. Glava je puna loših uspomena umjesto da se natjeram na “pozitivu” i uživam dok ne boli. Ulagala sam previše vremena i truda da nesebično “spasim” druge umjesto sebe, uvijek je netko drugi važniji. Trebam biti sam svoj uzor i nije kasno za novi početak ali me umorila neprekidna patnja. Mogu se smijati, družiti, nagrađivati i pohvaliti ali ne želim. Biram ovako nelogično živjeti. Čudno, zar ne?