Bio je hladnjikav jesenski dan. Sunce se guralo kroz oblake i osjetila se njegova toplina na licu. Polugole grane su bile nepomične a samo su auti stvarali buku.

Dočekala sam svoj red i ušla plačući. Doktorica mi je već par puta rekla da slobodno plačem pa sam nastavila. Jedva su riječi izlazile jedna po jedna i ometalo ih je jecanje.

– Nisam dobro. Želim u bolnicu.

– Trebaš skupiti snagu i pomoći obitelji.

– Znam da moram ali umorna sam. Jedva brinem o sebi.

– Ovako bolna trauma se ne može predvidjeti niti je itko spreman kada se dogodi.

– Malo spavam i nemam apetit. Osjećam se tužno, ljuto, bezvoljno, tupo… Sve mi je jako teško a pogotovo zaustaviti plakanje. Još sam u šoku.

– Normalno je da se tako osjećaš. Nažalost će intenzivne emocije potrajati neko vrijeme ali smanjit će se s vremenom. Dopusti da ti ljudi pomognu jer ne trebaš sama ovo proživljavati. Probaj raditi što te opušta i veseli. Hoćemo uvesti antidepresiv? Ima jedan novi kojeg ne moraš čekati tjednima da počne djelovati.

– Dosta mi je isprobavanja lijekova. Imam loša iskustva s njima. Kako ću pomoći obitelji ako sam zombi?

– Lijekovi su samo štake. Hoćemo dignuti lijek za spavanje?

– Može.

– To je to što ja mogu. Dođi za tjedan dana.

Progurala sam se kroz čekaonicu do toaleta. Umila sam se jer će prolaznici buljiti u mene. Lice mi je natečeno a oči krvave. Ruke mi još drhte i srce lupa. Hodam usporeno i nestabilno. Trebam se opet vratiti u kuću, tihu, praznu.