Razaram sebe kakva sam bila ali i kakva sam sada. Buduća verzija nije moguća jer izbjegavam da ju stvorim kako samo ja želim. Nije sigurna, vidljiva ni stabilna. Ne znam gdje idem ni kada da krenem. Stres i strah upravljaju sa mnom a ja trebam njih kontrolirati. Igram na sigurno, samo put boli i tuge.

Osjećam da dolaze promjene. Inače su zastrašujuće ali preživjela sam neočekivane obrate, prečvrsti stisak dijagnoze, upozorenja da usporim i napuštanja pa ću dočekati što god se sprema.

Nije me više briga što upiru, osuđuju, zbunjeno bulje i oglušuju se. Što mi mogu ako im ne dozvolim? Prepoznala sam se kao varalica sebe i drugih. Nisam nedodirljiva nego površna, nepouzdana i umorna. Zavaravam se da mogu raditi ispravno i ne griješiti ali puno griješim. Nekad me greške dovedu gdje trebam doći jer ne može biti drugačije.

Oslanjam se na tablete da me spase od nesanice i ekstrema. Tražim previše od pogrešnih ljudi. Zanemarujem ljude kojima je stalo do mene. Radim što želim makar bilo navodno krivo. Iskušavam stvari da me dignu – glazba, filmovi, vježbanje, hrana, tuširanje, … Prekratko traje takva sreća a sve polazi od nje – volja, motivacija, hrabrost, užitak.

Nema pravog puta kojeg ionako ne mogu slijediti. Nastavljam biti slijepa jer sam fokusirana na mrak. Jednostavno mi nije suđen miran život i to teško prihvaćam. Biram pesimizam koji mi jako šteti. Nemam više snage za nove kreativne ideje da oživim koliko god se ljudi bunili da trebam vidjeti svjetlo na kraju tunela. Ne mogu si dokazati da to zaista postoji. Ne slijedim trendove ali možda mi ipak lijepo stoji crna boja.