Što ti se dogodilo?

Ukrali su mi djetinjstvo, osmijeh i slobodu. Ignorirali su moje suze jer su htjeli da stalno bude po njihovom. Otišli su zauvijek, prijevremeno i bez pozdrava. Moje molitve su ostale u zraku, neispunjene i uzaludne.

Što želiš?

Želim da mi na lice padaju mekane ružine latice a ne oštri čavli. Želim plutati u mirnom moru a ne boriti se protiv upornog tsunamija. Želim čvrsti zagrljaj deset puta dnevno a ne se gušiti svojim i tuđim kritikama.

Kako ti mogu pomoći?

Ne gledaj me kao bespomoćnu izgladnjelu bebu. Ne gledaj me kao slijepog nepokretnog starca. Ne diraj me šamarima već me nježno miluj dok plačem.

Što ti treba?

Podijeli sa mnom snagu, rješenje i olakšanje. Pomozi mi da se ne osjećam kronično usamljeno. Raskrči mi put dok koračam prema svjetlosti spasa. Obećaj mi da ćemo skupa tražiti kockice koje mi fale za sreću.

Izgledaš bolje.

Ne osjećam se bolje tako da ne razumijem što točno vidiš. Ne smijem se, nemam volje, ne želim živjeti. Kako je moguće da se objektivan doživljaj toliko razlikuje od subjektivnog.

Ne vjerujem da si bolesna.

Fizički sam zdrava ali me razdire psihička patnja. Ne vidiš jer se sramim pa skrivam koliko god mogu. Ne moram se tebi opravdavati razmetanjem i preuveličavanjem simptoma. I ti si dio problema jer mi ne vjeruješ a nemam snage boriti se i protiv tvojih predrasuda. Ne moram ti  dokazivati da sam bolesna ni zašto još nisam ozdravila.

Ne mogu tolerirati simptome ni ignorirati osudu kada me vide s tobom.

Niti ne moraš. Ne forsiram vezu, prijateljstvo ni poznanstvo. Nemam težnju tebi udovoljiti da se osjećaš sigurno i ugodno sa mnom. Nisi prvi niti zadnji. Navikla sam da odu kada saznaju za bolest. Nisam kužna, zlobna ni lakovjerna. Uvjerim se da će me kad tad napustiti da izbjegnem razočaranje. Slobodno odi bez zamjeranja, bit će ti teže kasnije.

U redu. Drži se!

Da, zubima za zrak. Jedan manje koji ne odobrava moj život. Sljedeći!