Moja tajna je da se osjećam kao promašaj u svakom pogledu. Sve sam do sada s*ebala, strgala,  uništila, izgubila. Bolnica, lijekovi, distrakcije, psihoterapija i trud ne pomažu. Doktori nisu uspjeli a pokušavaju desetljećima. Kažu: to ti je simptom ove dijagnoze a ovo simptom pete dijagnoze. Ne vidim sebe od simptoma. Tražim suosjećanje i podršku od budala a ljude koji mi to žele i mogu dati tjeram i slomim pa naravno odu. Dobra sam kad me ljudi žele iskoristiti – financijski, za ventiliranje, na poslu (“ne stigneš? onda radi 12 sati ali ni to ti neće biti dovoljno”), seksualno, …  Ne zaslužujem ni zahvalu ni pohvalu i tko mi je kriv što to očekujem. Obitelj, prijatelji i kolege nisu doktori pa nemaju obavezu mene izliječiti. Postoje osobe koje cijenim, koji ne očekuju da budem savršena, koji me potiču da budem takva kakva jesam, kojima se sviđam i kada pogriješim i kada se odvažim pokazati tko sam. Mogu malo odahnuti kada su blizu ali depresija mi se čini kao smrtna presuda svaki put kad se vrati. Bojim se patnje a ne smrti. Savršeno mentalno zdravlje ne može biti cilj a put do remisije je jako dug, kompliciran, naporan i tmuran. Kažu da patnja prijeđe na preživjele pa bi najbolje bilo, umjesto suicida, izabrati optimizam, pozitivu i šutnju jer je većini teško slušati i razumjeti. Psihijatrijsko liječenje nije optimistično ali oporavak je divan termin.

Trauma se neizbježno dogodi pa trebam naučiti živjeti nakon nje jer se život ne zaustavi koliko god bila slomljena. Kasnije se ponovi, ista ili jača. I opet. I opet. Moja bivša verzija sebe se jako borila da me dovede do sadašnjosti i nije htjela odustati jer se moraju ispuniti tuđa očekivanja, redoslijed i želje – škola, posao, brak, djeca, kuća, mirovina.

Moram ustati svaki put i boriti se protiv tuge da ne kažu da sam slaba. Ne mogu pobijediti svaki put ali moram izabrati biti hrabra i disciplinirana dok jecam od prejake boli. Moram biti nježna prema sebi jer to drugima pomaže. Moram postaviti i održavati granice da se zaštitim od drugih ali i od sebe. Moram biti inspiracija a ne mogu brinuti o biljkama, životinjama, ljudima, kući ni sebi.

Moja tajna je da mogu slobodno izabrati sebe ali sam naučila da to nema smisla jer nisam dovoljno dobra, vrijedna, mudra ni jaka. Moji uspjesi su gorki i krvavo odrađeni. Imala sam previše toksičnih i manipulativnih partnera i prijatelja, ne mijenjam štetne navike, uporni gadljivi flashbackovi i tjeskoba me izluđuju a sram i krivnja me stalno slijede.

Moja tajna je da sama u sobi jedva dišem i očajno vapim za milošću, srećom, nadom i olakšanjem. Ne opraštam si greške, ni prošle, ni sadašnje, ni buduće. Zamjeram si što se ne znam voljeti, nisam stabilno i ne znam uživati. To je moj način života, moja patnja, svaki dan.