Pričala sam s njim.

I? Što je rekao?

Saslušao me. Sve sam izbacila iz sebe – što znači dijagnoza, simptomi, nuspojave ljekova, usamljenost, strah, tuga itd. Očekivala sam osudu, kritike, ljutnju, nerazumijevanje, negiranje i čak vrijeđanje. Nije bio takav. Zagrlio me da me smiri. Bio je nježan i davao mi je podršku u smislu da nisam sama i da smijem podijeliti teret koliko god hoću i trebam. Nije me odbacio a čuo me jasno i glasno. Želi me u svom životu. On izabire mene. Zar nije čudno da sam ipak poželjna?

Ma daj?! Stvarno me ugodno iznenadio. I ja sam očekivala borbu i napad. Normalno da si poželjna. Baš mi je drago zbog tebe. Napokon si ga našla!

Rekao mi je i čarobne riječi nakon čega sam osjetila instant olakšanje, utjehu i mir. Toliko su bile upečatljive da su mi suze krenule. Kao da je horor prestao barem na par sekundi. Rekao ih je lako, bez otezanja i laganja. Nije pogriješio sa izborom riječi. Nikad ih nisam čula u takvom kontekstu. Tako su jednostavne i moćne. Kao da mi je odjednom otvorio oči i dijagnoza mi je postala manje strašna.

Što ti je rekao?

Rekao mi je – nema veze.