Razdire me ambivalencija, uništava me zbunjenost, stišće me otrovno crnilo. Nekad me skroz okruži da ne vidim ništa i ne znam kad će proći. Nema zraka da unese promjenu kao vihor koji odnese lišće. Umorna sam od silnih pokušaja da živim kako se očekuje od mene i drugih. Očito su mi previsoki ciljevi da budem sretna, zadovoljna, uspješna i voljena.

U glavi se skuplja žamor osoba koje su me povrijedile, iznova i skoro svaki dan. Ne stiša se ni kada urlam u jastuk ni kada trešti glazba. Javi se kad napokon skupim snagu da se promijenim i zaustavi me do paralize. Viču mi i ponavljaju da je život lijep i da se opustim ali i da sam bezvrijedna, nedovoljna i pretužna što im pokvari zabavu.

Ne mogu definirati osjećaje koliko god čitala o njima. Imenujem ih da me znatiželjni ljudi razumiju ali me ne čuju. Nemam riječi da opišem muku, očaj i patnju koje nosim u sebi od malena.

Pokušavam zaboraviti na stres kad idem spavati, ako zaspem od tjeskobe. Noćne more meni opisuju kako se osjećam. Grozne su, stravične i trajne. Taman da imam o čemu razmišljati cijeli dan pa opet ne obavim stvari s popisa što mi pojača tjeskobu i tako par dana zaredom.

Trudim se biti dobra osoba ali to nije dovoljno. Čudovište iliti moja dijagnoza to poništi za tren. Sav trud, volju, motivaciju, snagu, sve. Ne trebam se bojati ljudi nego same sebe. Imam nezdrave mehanizme obrane i svjesna sam što rade meni i drugima koji mi se približe. Samu sebe stvaram svaki dan i nada mi pomaže preživjeti dan, ako je se sjetim. Nada da je moguće da me ljudi prihvate kakva jesam i kakva želim postati, to stvarno misle i ostanu uz mene. Nekima je drago kad me vide, poštuju me i dive mi se na hrabrosti. Kada mi drugi kažu da se opustim, poslušam ih i pokažem im tko sam ja, moju crnu dušu. Izdrže vrlo kratko jer ih uplaši mrak i posrame se što me znaju. Žalim za danima kad sam otjerala drage ljude jer im je premračna moja duša. Ne od zlobe već od tuge i straha. Onda dijagnoza nije čudovište nego sam ja.

Naučila sam promijeniti temu da skrenem pažnju sa sebe jer me maska štiti od prebrzog odbacivanja. Ne moram se svakome svidjeti ali ja šokiram ljude koji vide pravu mene, kada čuju što sam sve preživjela, doživjela, pretrpila i upropastila. Žele iskrenost ali ju ne mogu podnijeti. Čak me zaustave da ne mogu više slušati a nisam rekla niti pola. Ima ljudi koji su prošli slično, mogu me saslušati do kraja i donekle razumiju ali oni nemaju snage meni biti potpora. Hladno mi je u samoći a treba mi pomoć. Zašto moram živjeti kada me bijes ne ugrije, upornost ne zaustavi suze a praznina je prepuštena sebi. Navikla sam biti sama ali sada počinje jače boljeti što sam usamljena jer ljudi ne održe obećanje da će biti tu za mene a uvjerili su me da to zaista mogu. Smiju se predomisliti ali baš svatko?! Ljuta sam na sebe što me napuste i što dozvolim da me povrijede. Čime sam to zaslužila? Ah da, oni su ušli u svijet čudovišta a u njemu nema oprosta, zabave ni mira. Upozorim ih na vrijeme ali svi prekasno nauče na teži način. Ignoriraju i niječu znakove teške psihičke bolesti a ne da mi se kasnije ponavljati da nisam kao drugi.

Ne smijem zaboraviti pustiti ljude da odu kada požele pobjeći. Nemaju drugi izbor jer je moja blizina prebolna. Nadam se da će biti sretniji bez mene. Bit će svima lakše kada se rasprši moj svijet, kada ja pobjegnem i napokon pobjedim samu sebe. Šah mat.