Dobila sam slovo F prije desetak godina. Pričala sam doktorima kako se osjećam i funkcioniram, što sam preživjela, što me iritira i rastužuje pa su to pretočili u simptome psihijatrijskih dijagnoza. Ja se desetljećima osjećam tužno, ljuto, zbunjeno, usamljeno, uplašeno, nemirno, neprihvaćeno i pesimistično. Nisam izabrala dijagnozu samo termin psihijatrijski bolesnik. Sram me što bez dijagnoze ne znam objasniti što me muči ni kako sam. Svakodnevno me bole oči od plakanja, mišići od tjeskobe, srce od tuge i glava od beskonačnih misli.

Neugodno mi je što nisam samostalnija, zabavnija i otpornija. Nisam sramežljiva, slaba ni kukavica nego sam izgubila sebe u džungli simptoma. Pristala sam vjerovati doktorima i piti različite lijekove koji su mi više naštetili nego pomogli. Probala sam psihoterapiju ali ipak nije učinkovita jer odbijam priznati osjećaje koje su traume urezale u tijelo i ignoriram pozitivna iskustva. Ne mogu zaboraviti osobe koje su me povrijedile i izbjegavale, osobe koje sam ja povrijedila, patnju u izolaciji, propuštene i upropaštene trenutke, neprospavane noći i noćne more. Ne mogu se prestati kriviti što nisam dovoljno dobra ni znala prije što sada znam.

Koliko god smatram da sam zaslužila nasilje, traume i odbacivanje ne vjerujem drugima da to nije realnost. Koliko god sam se trudila ostvariti želje i tuđa očekivanja umorila sam se od prepreka, izazova, komplikacija i osude pa se uvjeravam da zaslužujem samo mrvice a ne ostvarenje snova.

Zavidim ljudima koji su sretni bez obzira na teret psihičke ili fizičke bolesti. Imaju jaki karakter, hrabri su, uporni i borci. Njihova borba se vidi i cijeni jer je optimizam poželjan. Ne odustaju od ideje da će kad tad manje boljeti i trude se ostaviti prošlost da počiva u miru. Pokušavaju svaki dan živjeti što kvalitetnije i za sebe i za druge. Ne žele tratiti vrijeme na žaljenje samog sebe ni okrivljavanje drugih. Ne sviđa mi se što mi to ne polazi za rukom jer bi mi život bio lakši. Ja sam drugačija što je, nadam se, isto u redu.