Još jedno u nizu, polako se približava.

Osjetim ga posvuda, taj nemir od kojeg ne mogu disati, spavati, živjeti.

Doba u kojem sam rođena, a ipak ono u kojem najviše želim da ipak nisam.

Prebolan podsjetnik na najveće rane i patnje, koje su me zauvijek obilježile.

Kad ti se svi oko tebe čine sretni, bezbrižni, zaljubljeni. Kad svi žive nikad punijim životima, a ti samo želiš da što prije padne mrak.

Da se skriješ ispod prekrivača, jer je to jedino mjesto gdje se osjećaš sigurno. Gdje te nitko ne može povrijediti, lagati, poniziti, iznevjeriti, iskoristiti, ignorirati.

I znaš da tako ne možeš zauvijek.

Iako si pokušala.

Prespavati sve. Nestati. Godinama.

I trgneš se (koliko volim tu riječ), povremeno, ako imaš s kim.

Ali većinom nemaš s kim.

Samoća je odavno postala tvoja jedina prava, iskrena suputnica. Ona rijetka koja te nikad ne napušta.

Jer magnet si za krive ljude, od djetinjstva.

Prolazne, prevrtljive, nepravedne, bezosjećajne, osuđujuće, sebične ljude.

Ali, to su ljudi. To si odavno već trebala naučiti.

A ipak nisi.

U duši si i dalje ostala ono isto naivno dijete, koje još uvijek želi vjerovati da su svi kao ti.

I izgleda da nikad nećeš naučiti svoju lekciju.

I uvijek ćeš se nadati da će nekad, odnekud doći Netko.

Netko tko čuje tvoj tihi vrisak, jer isti nosi u sebi.

Tko je prošao put tvoje boli i tvoje samoće, tvoje odbačenosti i nepostojanja.

Tko u sebi nosi i nježnost i oluje, kao i ti.

S kim ćeš napokon živjeti Proljeće.

Netko istinski Tvoj.