Razbijanje kalupa

Razbijanje kalupa blog

Danas želim s vama podijeliti jedan svoj tekst, objavljen u časopisu Bona prije nekoliko godina. Tema tog broja bila je “Lude žene i njihove kćerke”, a taj intiman zapis, pomalo nalik dnevniku neke djevojke, prenosim ovdje u cijelosti. Bez editiranja, ispravljanja i mijenjanja rečenica ili rasporeda riječi iz jednostavnog razloga – to je bio prvi tekst koji sam napisala o toj temi. Tada sam prvi put javno izgovorila rečenicu: Da, ja sam kćerka duševno oboljele osobe. Ne znam što ćete misliti o mojim rečenicama ni kako ćete se zbog njih osjećati, ali nadam se da će nekome od vas pomoći. Možda čak i ohrabriti da učini isto. Kaže ili napiše svoju istinu i podijeli je s onima koji je mogu razumjeti.

Meni je ovaj tekst donio slobodu i mir za koje nisam uopće znala da postoje.

Imala sam jedanaest godina kad sam prvi put shvatila da je moja mama drugačija od ostalih. Tog smo prijepodneva veselo hodale ulicama grada držeći se za ruke, a te večeri sve se u mom dječjem svijetu preokrenulo naopačke. Te večeri mama je otišla u psihijatrijsku bolnicu. Nisam mogla shvatiti zašto mora ići i zašto njenu bolest nazivaju duševnom kada doktori sve vrijeme govore o nekom problemu u njenom mozgu. Pojma nisam imala što je to shizofrenija. Kao dijete nisam imala ni znanja niti dovoljno hrabrosti da otresem taj kamen s ramena, mislila sam da nemam drugog izbora nego nositi grimizno slovo kao dijete žene s dijagnozom. To je bio početak mojih tinejdžerskih godina, punih zbunjenosti, tuge i ljutnje. Turbulentno i teško, čak pomalo i autodestruktivno, vukla sam se kroz srednju školu. Moji osjećaji bili su poput gline u rukama njene bolesti.

Na moj sedamnaesti rođendan smo se kolima hitne pomoći vozile na još jednu njenu hitnu hospitalizaciju. Jednog je Badnjaka opet pokušala okončati svoj život, te godine nisam išla s društvom na doček Nove godine. Jednom ju je policija pronašla skrivenu u nekoj trgovini. Tada je još trajao onaj nesretni rat koji nas je sve raspametio, pa su i njeni unutarnji strahovi progovarali još glasnije. Ponekad je bila povučena i mirna, bez interesa i potrebe za jelom, a neka vedra i puna poleta. Kad bi ju halucinatorne slike uvjerile da smo u nekoj opasnosti, spuštala bi rolete prozora, iako je vani bio lijep proljetni dan. Nakon paranoičnog straha slijedila bi depresija ili ružni snovi i autodestruktivne misli. Nije bilo pravila. U istom danu mogla je proći kroz čitav spektar emocija. Kad je bila sretna, oči bi joj blistale, ali osmijeh joj je uvijek imao neki blagi titraj nespokoja. Ja sam svoj bijeg pronalazila u knjigama i pisanju dnevnika. Jedino sam gluhom i nijem papiru smjela reći da bih više voljela da ima rak, a ne tu groznu i glupu shizofreniju.

Zbog svog rasutog mentalnog stanja nije mi mogla pružiti sve što sam priželjkivala. Nije me obasipala tepanjem i pretjeranim maženjem, nije ispunjavala sve moje dječje želje i hirove. Nikad me nije ohrabrivala i jako je rijetko pohvaljivala moje uspjehe, jer nije imala hrabrosti ni snage za samu sebe. Negativnošću je kažnjavala svaku moju nadu i usput uništavala moje snove. Postupno je od mene oblikovala nesigurnu mladu ženu. Kad odrastaš misleći da si kriva što tvoja majka provodi dane u kućnom ogrtaču, jednostavno, ne možeš si pomoći – upijaš to pomanjkanje njene pažnje i vjeruješ da nisi dovoljno dobra. Počela sam kradom pušiti cigarete i u tamnom kutu omiljenog kafića ispijati pivo. Grickala sam nokte i opsesivno kidala zanoktice na prstima, sve dok me ne bi zaboljele ili prokrvarile. Skrivala sam loše školske ocjene i zaljubljivala se u dečke kojima uopće nije bilo stalo do mene. Nervozu sam prikrivala pretjeranom druželjubivošću i bezuvjetnim ispunjavanjem tuđih želja. Mislila sam da ne zaslužujem da me netko voli. Bila sam usamljena, a žudila sam biti prihvaćena. Godinama kasnije shvatila sam da se i ona tako osjećala, usamljena i prepuštena sudbini.

Prije jedanaest godina, kad je tata umro, moja mama nije mogla plakati. Ja sam se prvih nekoliko tjedana uspavljivala jecajući, ali s njenog obraza suze nisu tekle. Ni jedna jedina kap. Ništa. Oči su joj bile sive i mutne, lice izduženo, a brada joj je podrhtavala. Njena tuga nije izgledala kao moja. Bila je skrivena iza praznog pogleda i sva bol njenog gubitka samo je na trenutke, kada bi joj se s usana u grču otele riječi: “voljela bih da mogu plakati, ali lijekovi mi ne daju”, pokazivala razarajuću snagu. Tada mi je postalo bolno jasno da živimo u različitim svjetovima. Njen svijet je trajno obilježen životom s lijekovima i neutješnom tugom, a moj je rastao u toj sjeni. U njenom su joj u psihijatrijskoj bolnici ukrali prsten koji joj je tata kupio za godišnjicu braka, a u mojem je tatina burma postala svet predmet. Ja sam izgubila oca, a ona je ostala bez jedinog prijatelja. Taj naš zajednički gubitak složio je novi mozaik od naših života. Mogla sam ostati ogorčena i titrati u hladovini njenih teških grana ili posegnuti prema svjetlu. Kalup je, odjednom, bio u mojim rukama.

Taj neželjeni i neočekivani dar htjela sam razbiti u tisuću komada, ali to nisam mogla učiniti. Morala sam ga iznova oblikovati, što uopće nije bio lagan zadatak, jer je jedino što sam poznavala bila nesigurnost. Samopouzdanje sam morala sama izgraditi, a najvažniji ženski uzor koji sam imala čitavog sam života gledala kako triput na dan uzima svoj koktel antipsihotika i antidepresiva. I svaki put kad bi iskra nekog, meni nepoznatog, straha rasplamsala slike u njenom umu i noćima ju držala budnom, naš svijet bi se iznova raspao.

Mješavina koju sada koristi sastoji se od četiri tablete ujutro, dvije poslijepodne i jedne malene bijele navečer. Kroz godine su se pakiranja i nazivi mijenjali, lijekovi su nekad bili blijedo žućkasti, nekad plavo-bijeli, ali uvijek su bili dio našeg obiteljskog života. Točnije, od godine mog rođenja. Tada se prvi put pokušala ubiti. Nakon povratka iz bolnice dobila je papir s dijagnozom i preporučenom terapijom. Naš život se odvijao između njenih psihotičnih epizoda i u mirnim intervalima je tekao kao i u svakoj drugoj obitelji. Slavili bismo rođendane, odlazili na pecanje, kartali se sedmica, vodila bi me u kupovinu odjeće i pripremala najbolji granatir na svijetu. Učila me je vezati pertle i obrisati nos. Kao prvoškolarku učila me urednosti i pristojnosti. Moji su školski zadaci uvijek bili pedantno napisani i uredno posloženi u bilježnicu. Imala sam torbu s mačkom i pernicu sa Snoopyjem. Brinula se o meni najbolje što je znala. Zbog toga danas ni u jednom njenom pogledu ili riječi ne prepoznajem grižnju savjesti. Ni kad u trenucima potpune bistrine prizna koliko se srami toga što joj ne mogu pomoći, ne osjetim da me za nešto krivi.

Ono što joj najviše zamjeram jest što je dopustila da sama sebi nanosi bol. Što nije ranije potražila pomoć, što nije vjerovala u svoju snagu, što je odustala od sreće. Zamjeram joj što nije bila dovoljno hrabra, što se nije borila. Nikad nije odustajala od nas, ali od same sebe jest. I zato nije moj junak, nego tragična heroina. Naučila me je životnim stvarima koje nisu mogle stati ni u jedan školski program ni u jedan obiteljski odgoj.

Kao djevojka mislila sam da nikad neću imati snage i hrabrosti biti kao ona. I bila sam u pravu. Njezin je svijet bio hladan i prepun strahova, a ja nisam htjela živjeti u hladnom svijetu. Danas, kad sam i sama žena, ne dopuštam da me nesigurnost toliko sputava. Odavno ne kidam zanoktice niti plačem u kupaonici. Naučila sam se nositi sa svojim osjećajima. Razvila sam svoj obrambeni sustav i znam se zaštititi. Sve ono što me povrijedilo, i dalje me boli, ali me i osnažilo. Danas znam da nisam ona. Nisam ni najhrabrija, a još manje najjača osoba na svijetu, ali moja priča nije njezina priča. Odrasla sam i izašla iz kalupa u koji sam bila postavljena. Razbila sam ga u tisuće komada i ponovo izgradila. Od sebe, za sebe.

Autor: Viktorija Majačić

Podijeli ovu objavu

Pridruži nam se

Podrži rad naše Udruge ili postani dio tima.