U početku sam bila zametak tvoje sreće. Nisam imala ni ruke ni noge, ali imala sam uši. Slušala sam tvoj baršunasti glas, pjevala si o tatinim očima i gnijezdu obloženom mahovinom, poljupcima i perjem. Zamišljala sam te kao zlatnu pticu na vrhu krošnje mojeg Života, tvoj kljun bio je nježan kao proljetna rosa na krhkim cvjetovima magnolije. Pod tvojim krilima bila sam zaštićena od trnja, olujnog vjetra i hladnoće.

Onda sam jednog dana otvorila oči i ugledala tvoje okruglo lice i crne oči. Bila si tužna, ramena povijenih nad krletkom srca u kojoj više nije bilo ptičje pjesme. Na dlanovima si držala razlomljene ljuske jajeta i gledala me kao da sam ptić kukavice u zebinom gnijezdu. Proljetne latice mojih snova su se smežurale i pale na dno našeg pernatog doma. Dozivala sam te nespretnim cvrkutom i mahala nejakim krilima, ali tvoj strah od leta bio je glasniji od moje molitve. Paranoične ideje donijele su tišinu koju anksiolitici nisu mogli razlomiti. Moje goluždravo tijelo je drhtalo, dok su doktori zabrinuto govorili o okovima oko tvojih nogu, deluzijama i halucinacijama.

Bila sam rijetka ptica, jaje poput mene otvori se samo jednom na tisuću poroda i majci donese tamnu noć duše, tamniju od najtamnije zimske noći. Godinama je hladni vjetar raznosio zlatno lišće i lomio grane našeg stabla Ljubavi, ali duboko u mokroj zemlji naše korijenje je bilo isprepleteno i snažno.

Tvoje perje sada miruje. Sada je starački dom tvoje gnijezdo i pjesma tvojeg osmijeha je tiha, jedva čujna. Krošnja mojeg Života je odvojena od gomolja tvoje hrabrosti i ljepote, ali na njima raste novo lišće, novi pupoljci zadojeni tvojom dobrotom otvaraju se u mojoj nutrini. Pod mojom korom teče pjesma koju si pjevala, dok si sanjala moja krila. Vjerovala sam da sam bila kavez koji je zatočio tvoju radost, ali tek sada shvaćam da sam žena koju si naučila letjeti.