Dugo opće ravno tupilo bez nade, bez snage, bez smisla. Bolna tuga u svakoj sekundi. Uspomene me paraliziraju i nikako da se isplačem do kraja a budućnost ne postoji. Gledam ispred sebe i ne vidim ljepotu neba, zelenila, smijeha. Slušam glazbu i tuđe razgovore ali ne osjećam ritam ni potrebu da sudjelujem. Ne prepoznajem smisao u ljepoti, optimizmu, obvezama, zdravim navikama, brizi o drugima. Nema roja misli jer lebde i brzo izbljede pa razgovor nije moguć niti mogu objasniti zašto teško govorim ako uopće mogu nešto izustiti.

Ne želim ustati ni za WC. Ne želim jesti. Ne želim raditi što me inače veseli. Želim tišinu, mrak i ležati jer mi je tijelo preteško i preiscrpljeno od patnje i plakanja.

Ljudi koji nisu doživjeli barem jednom nekoliko mjeseci ili tjedana (nikako dana) agoniju preživljavanja na minimumu nemaju pravo na osudu ni pristup pojašnjenju što se događa. Oni nemaju pravo reći – što si tako osjetljiva, pa to je samo sitnica, budi pozitivna, zaboravi na to, probaj kamilicu, trgni se jer je život lijep, skrećeš pažnju na sebe, kako možeš reći da ne želiš živjeti, zašto toliko piješ i pušiš, pusti si veseliju glazbu, pazi da te ne vide koliko si podbuhla, pazi da te ne čuju koliko jecaš, pospremi kuću, izmišljaš, lijena si, što je tako teško da ne možeš ni pričati, pokreni se više, mene deprimiraš, pomozi meni jer ti ne vjerujem da patiš i da ne možeš ništa, stalno si negativna a gle što sve imaš, ne treba ti psihijatar, izdrži kao svi drugi, kako drugi mogu a samo ti nećeš, ne treba mi ova drama, pretjeruješ, samo ti želim dati savjet, napravi još ovo pa onda odmori, samo se ti odmaraj dok mi radimo umjesto tebe, budi normalna, nađi si posao, ne mogu te gledati više. Takvi ljudi su izdali moje povjerenje, razbili sigurnost, gazili me dok sam na dnu, gurali me preko mojih granica, slomili srce, nanijeli još više boli a očito je da to nema smisla jer sam se razboljela.

Bojim se same sebe. Znam da nije ni prvi ni zadnji put da će depresija biti jača od mene i mojih želja.

Ne dopuštam si odmoriti nego se moram boriti protiv kroničnog umora, anhedonije, apatije, depersonalizacije, derealizacije, deluzija, noćnih mora, neispavanosti, suicidalnosti, izbjegavanja higijene, ovisnosti o sredstvima i drugim ljudima, gubitka vremena na pretjerano spavanje. Umorna sam od borbe protiv same sebe, stalne praznine, bespomoćnosti, nerazumijevanja, bezvoljnosti, razdražljivosti, tjeskobe, stručnjaka, laika i bolesti.

Život je lijep, zar ne?