Koliko smo puta posljednjih godina čuli da mladi više ne čitaju, da su knjige izgubile bitku s ekranima, da je pažnja postala prekratka za roman, a svakodnevica prebrza za razmišljanje? I dok s gotovo pomirljivom zabrinutošću ponavljamo te tvrdnje, možda zaboravljamo postaviti mnogo važnije pitanje: jesmo li mladima ponudili knjige u kojima mogu prepoznati vlastiti život, svoje strahove, nesigurnosti, pogreške i pitanja na koja im odrasli često ne znaju odgovoriti?

Jer mladi čitaju kada ih se priča tiče, kada u književnom liku prepoznaju prijatelja, školsku kolegicu, nekoga koga poznaju ili, što je možda najvažnije, sebe. Čitaju kada osjete da književnost nije udaljeni svijet koji završava posljednjom stranicom, nego prostor u kojem mogu razumjeti ono što im se događa izvan nje.