Jednog dana ću ustati napokon i raširiti svoja blistavo bijela krila što su se skrivala unutar mene, odraziti se od tla visoko u nebeske visine i uhvatiti tračak Nade što mi je stalno bila tu negdje nadohvat ruke, a ja, sputana svojim mislima uopće nisam bila ni svjesna koliko blizu stojim istinskoj Sreći, što će od toga dana živjeti tu, u dubini moje ranjene duše.

Ispuniti će njene ožiljke i potpuno ju zacijeliti da napokon prihvatim sebe i sve što se nalazi oko mene, a što se nekoć davno, kao u nekom drugom životu, činilo tako nestvarno i nemoguće.

Samo je pitanje, hoću li ja doživjeti taj dan, ili će to biti neka druga ja, možda slična meni, možda bolja od mene, neka druga ja koja će više voljeti svoj odraz u ogledalu?