Jedan smeđokosi dečko često mi je prilazio s riječima: “Gdje si, usamljena?“ Bilo je to
sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća i događalo se gotovo svakodnevno u hodniku
Gimnazije koju smo tada zajedno pohađali. Pod malim odmorom između dvaju školskih sati
sjedila bih na niskoj drvenoj klupi ispred ulaza u učionicu i nespretno izbjegavala široki
osmijeh na njegovom licu. „Nisam usamljena“, odzvanjalo je s mojih nervoznih usana, “Samo
sjedim sama“.

Idućeg dana, opet bi se pojavio na hodniku. Stao bi ispred mene, zataknuo jedan pramen duge
kose iza uha i razigrano me pogledao s istim pitanjem na usnama. U njegovim očima nije bilo
osude, iz njih je isijavala mladenačka znatiželja i mrvica skrivene dječačke simpatije, ali
nisam smjela priznati da je moja osama samo još jedan zid kojim se pokušavam zaštiti od
svijeta.

Danas sam zahvalna tom smeđokosom dečku, čijeg se imena, nažalost, više ne sjećam. Mogao
je s mojeg lica iščitati istinu i nadimkom kojim me je oslovljavao pružao slamku spasa. Ne
znam što bi se dogodilo da sam mu pokazala izvor mog samotnjačkog ponašanja. Da je
saznao o paranoidnoj shizofreniji od koje boluje moja majka, možda bi snuždeno spustio
glavu i prestao me zapitkivati, možda bi pobjegao i počeo me izbjegavati na hodniku. Možda
bi mi postao prijatelj koji razumije sve moje tišine i koji se raduje svim mojim malim
pobjedama, ali tada, jednostavno, nisam imala hrabrosti pogledati u zrcalo koje je stavljao
pred mene.

Bila sam usamljena. To tek danas shvaćam. Usamljena kao rijeka bez ušća. Nisam znala kako
izraziti svoje osjećaje ni kako se nositi s teretom krivnje, ljutnje i srama koji mi je usporavao
korake. Svoju tugu pokušavala sam sakriti od tuđih pogleda, ali i od sebe same, potiskivala
sam strah i zabrinutost i dane provodila u gorkoj usamljenosti. Medicinski portret bolesti moje
majke bio je oslikan neobičnim fazama, stresnim situacijama i velikim porazima. Shizofrenija
je u svojim zastrašujućim rukama držala kist, spektar boja je bio šarolik, od blistavo bijele
boje malih obiteljskih radosti, do žarko crvene boje svake nove majčine hospitalizacije i
živahno zelene boje svakog novog početka. Ja sam bila slikarsko platno, ali to je bila tajna
koju nikome nisam željela odati. Vjerovala sam da o tome moram šutjeti kao riba, ali danas
mi je jasno da su strah od tuđeg mišljenja, vlastite predrasude i neznanje bili putokazi koji su
me usmjerili u tišinu.

Sada se više ne skrivam, nego, nakon mnogo uspona i padova, mirnih voda i visokih valova,
pišem ove riječi s istom željom s kojom se jednom jedan dečko obraćao meni. Da se približim
drugoj osobi.

To činim zbog moje ondašnje usamljenosti, ali i bolne osame kroz koju netko drugi prolazi.
Zbog usamljenosti u kojoj netko sada šuti sam sa sobom i nema ništa lijepo za reći. Iako
nemam brzo i magično rješenje za teške situacije kroz koje ljudi prolaze i ne mogu ukloniti
crnilo s njihovih životnih portreta, znam da taj teret nitko ne mora nositi sam.

Koliko god se usamljeno osjećali, uvijek postoji netko tko će nas željeti saslušati.

Neočekivanu utjehu, ohrabrenje i pomoć može nam pružiti stari prijatelj, draga profesorica,
bliski član obitelji ili stručni savjetnik neke od brojnih udruga za psihosocijalnu podršku, čak i
potpuni stranac koji je prošao kroz slične životne okolnosti i koji razumije naše iskustvo.
Takvih ljudi, koji će nam pružiti razumijevanje i darovati suosjećanje, ima mnogo.

Šutnja nas uvjerava u suprotno, ali ona nije zlato.