Suho lišće nosi vjetar,
nježno po usnuloj cesti,
Miris suhog voća ispunja zrak…
Ostajem sama,
Dok nebo me grli,
A moju dušu ispunja mrak….

I pitam se:
Dal’ sudba je kleta što živote nam kroji,
il’ možda je kriv sinoćnji san?
Dal’ da sreću uzmem što pred menom stoji,
dok još traje ovaj turoban dan?