Puno sam patila tijekom trauma a sad bih trebala biti sretna jer su gotove iako još žive u meni, srcu i glavi. Prošla su desetljeća od jedne, godine od druge, mjeseci od treće, tjedni od četvrte, sati od pete… Nisu nestale jer dišu putem uspomena i triggera. Sve me podsjeća na njih – fotografije, predmeti, priroda, doba dana, snovi, prigodne proslave, hrana, glazba, geste, riječi, putovanja, … Uspomene neizbježno potaknu burne osjećaje i otvaranje rana. Navodno je jedna posljedica traume da rane neće (nikada) zacijeliti.

Nema dana kada ne osjetim bol koliko god bila zadovoljna životom i kontrolirala simptome. Osmijeh mi nije iskren i teško mi je to skrivati. Moram poslušati simptome a ne raditi što god poželim jer imam djetinju ideju da mogu biti sigurna i moćna.

Ne usudim se prepustiti se užitku iako znam da je samo povremen i privremen. Ne mogu pobjeći od straha i boli. Moja želja da imam “normalan” (dosadan) život je nemoguća. Ne mogu prežaliti što moja borba da zaustavim patnju nije jača od nijednog nasilnika u prošlosti i sadašnjosti.

Trebala bih iskoristiti bijes kao energiju da se zauzmem za sebe i zaštitim druge koji imaju slično iskustvo. Ako pronađem svrhu patnje nema te prepreke koja će me zaustaviti u ostvarivanju malih i velikih ciljeva. Ako se nastavim boriti i ulagati energiju da me drugi razumiju onda mi usamljenost neće biti još jedan svakodnevni problem. Mogu se moliti za snagu, strpljenje i upornost. Mogu umjesto lijekova koristiti alternativne metode da zaspem. Mogu imati još češće psihoterapiju ali postajem sve slabija i usporavam oporavak iako ga zaslužujem.

Zar je moguće da je moja potreba za neuspjehom jača od želje da mi se pomogne? Trebala bih prestati čekati da će život postati lakši i da ću uspjeti pobijediti bolest. Ipak ne možemo svi biti sretni u isto vrijeme.