Zašto se sramim svoje bolesti?

To nije slomljena noga pa ljudi odmah razumiju jer je očito zašto ne mogu hodati. To nije rak da ljudi odmah suosjećaju i bodre da ću ga pobijediti nakon duge borbe. To nije migrena koja će proći za par sati jer će tableta pomoći.

Ne mogu se nadati da će jednog dana u nalazu pisati da sam ozdravila i izlječena nego da sam opet u remisiji (do sljedeće traume). Ne mogu ići na spojeve i skrivati simptome zauvijek nego moram reći (upozoriti) što može očekivati i riskirati da ode, što se svaki put dogodi. Ne mogu prihvatiti da sam psihički bolesnik, iako svatko ima svoje tajne, bolesti i pogreške.

Umorna sam od skrivanja da me moja bolest paralizira, iscrpi i uplaši jer je nažalost kronična, bez čarobnog lijeka. Slabo spavam i često imam noćne more. Slabo jedem i nemam snage za osnovne stvari. Ne pomaže mi ignoriranje simptoma ni slika sebe kao žrtve. Zaboravim što želim reći i koje je bilo pitanje usred razgovora što je neugodno. Zbunjujuće mi je pričati o prošlosti jer ljudi ne mogu dugo slušati probleme pa se cenzuriram, a i ne mogu se sjetiti detalja jer mi je zaborav (bila) samoobrana. Drugi se svima hvale velikim stvarima a meni je ogromna stvar što skupim snagu da operem suđe ili uzvratim poziv i mogu se time pohvaliti samo ljudima koji mogu razumjeti koliko je to važno za mene. Pokušavam razumjeti uzroke, tijek i svoju odgovornost u oporavku. Trudim se dopustiti ljudima da mi se približe i oprostiti onima kojima je cijela priča (moj život) previše. Idem korak po korak prema cilju kojeg ne mogu precizirati a logičan cilj bi bio svakodnevna funkcionalnost i zadovoljstvo. Trebam se uspoređivati sa prošlom verzijom sebe (što sam uspjela preživjeti), a ne sa drugima kojima je život bolji ili koji su imali groznije traume. Sramim se što nisam jača, brža ni odlučnija. Sramim se što nisam najbolja verzija sebe i ne znam kada ću biti dovoljno hrabra da postanem.