Marina Vidović: Početak je borbe za mentalno zdravlje ne pitati čovjeka koja mu je dijagnoza – nego što mu se dogodilo
Foto: Mia Milković
Mentalno je zdravlje postalo goruća tema, posebno u prethodnim godinama koje je obilježila
pandemija korona virusa. Istraživanja pokazuju da se Hrvati, posebno mladi, u posljednje
dvije godine sve teže nose s anksioznošću, depresijom i strahom. Tim smo povodom
razgovarali s Marinom Vidović, osnivačicom i predsjednicom splitske Udruge Feniks koja se
bavi očuvanjem mentalnog zdravlja. Osim što vodi udrugu koja je u mnogočemu pionirska na
našim prostorima i kontinuirano se usavršava i educira, Marinina je specifičnost u tome što se
i sama bori s bipolarnim poremećajem i miče stigmu s osoba s dijagnozom.
Možete li nam ukratko predstaviti ciljeve Udruge Feniks?
Udruga Feniks osnovana je od strane osoba s mentalnim poteškoćama za osobe s mentalnim
poteškoćama jer takvo nešto nije postojalo u našoj županiji. U Hrvatskoj djeluje samo jedna
slična udruga u Zagrebu. S obzirom na to da mi koji se nosimo s određenim poremećajima i
smetnjama iz prve ruke možemo svjedočiti o iskustvima liječenja i hospitalizacije na
psihijatriji, uočili smo da nam kronično nedostaje podrške i pomoći od zajednice i htjeli smo
to ponuditi kroz svoju udrugu.
Koliko je važna grupna podrška u suočavanju s određenim mentalnim poremećajima?
Rekla bih da je među najvažnijim faktorima. Činjenica je da lijekovi, terapija i psihoterapija
daju svoj doprinos liječenju, ali većina osoba s psihičkim poremećajima bude stigmatizirana i
„gurnuta“ negdje u mrak. Čak ih i vlastita obitelj ponekad izbjegava i pokušava zaobići
neugodnu temu njihova zdravlja. Često izbjegavaju i posjećivanje u bolnicama i institucijama.
Takvi se ljudi osjećaju odbačenima od društva. Iz tog se razloga stvorio prostor gdje mogu
doći bez strahova od osude, biti svoji, bez skrivanja, a najvažnije je što će progovoriti o
svojim iskustvima i biti dobrodošli i prihvaćeni.
Svoje ste životno iskustvo s psihičkim poremećajem podijelili s javnosti. U kojem ste
trenutku odlučili javno progovoriti o toliko teškoj temi?
Bio je to proces. Davno, dok još nismo bili formalno registrirani, prije nekih 7-8 godina, dala
sam intervju za jedne novine gdje je izišao senzacionalistički naslov u stilu „Psihijatrija je
mračan prostor o kojem se ne govori“. Budući da sam studirala socijalnu pedagogiju, ljudi su
s vremenom zaključili da sam tip osobe koji pomaže i da mogu djelovati kao stručnjak
kojemu će se drugi otvoriti, posebno zato što sam progovorila o svom bipolarnom
poremećaju. Kada je intervju izišao, a u njemu, jasno, i moja slika, obitelj mi je bila
poprilično uzdrmana i razočarana. Budući da mi je tada dijete bilo malo, zapitali su se kakav
bi utjecaj to otkrivanje dijagnoze moglo imati na njega. Postojalo je mnogo argumenata
protiv, ali tvrdoglava kakva jesam, progovorila sam baš zato da razbijem stigmu oko života s
psihičkim poremećajem. Smatram da se stigma može pobijediti samo otvorenim i iskrenim
razgovorom.
Smatrate li da su psihičke bolesti i poremećaji i dalje tabu tema u današnjem društvu?
Da, ljudi nerado govore o vlastitom iskustvu, kao i njihovi članovi obitelji jer činjenica je da
smo i dalje puni predrasuda prema takvim osobama. Mnogo se lakše pristupa onima koji
boluju od npr. raka ili dijabetesa, ljudi su suosjećajniji, često se prikupljaju sredstva za
pomoć. Kada su u pitanju mentalne bolesti kao primjerice shizofrenija ili bipolarni poremećaj,
ljudi su skloni promijeniti temu, takve su osobe izložene različitim neugodnostima, upadaju u
probleme u školi, kod zaposlenja, na radnom mjestu. Društvo se naprosto boji nepoznatog.
Što se manje o tome govori, to je sve više nepoznato i tako se stvara začarani krug koji se
treba razbiti upravo ovakvim razgovorima.
Mislite li da ljudi i dalje, bez obzira na to što živimo u suvremenom, civiliziranom
društvu, teže prihvaćaju različitosti u bilo kojem pogledu?
To je tako od početka vremena i bojim se da se ne mijenja znatno u pozitivnom smjeru. Ono
što je drugačije čovjeka zbunjuje i plaši pa često bježi od toga. Što je „normalnost“? To je
statistički pojam. Svi smo na svoj način posebni ili „nenormalni“, ali kad netko iznimno
iskače iz okvira ili su njegove emocije jače i intenzivnije, dolazi do stanja izmijenjene svijesti,
halucinacija i osoba vidi stvari koje drugi ne vide. Nažalost, ne odgajamo ni svoju djecu u
uvjerenju da je različitost pozitivna. Međutim, u povijesti su sve promjene i znanstvena i
umjetnička dostignuća bila potaknuta neobičnim ljudima, onima koji su u jednom trenutku
iskoračili iz rutine i ponudili drugačija rješenja.
Kakva su Vaša saznanja o mentalnim poremećajima kod mladih u našoj okolini?
I ja sam bila mlada osoba koja je imala depresivne faze, koje nisam prepoznavala kao
specifičan problem. Voljela sam to rješavati u svoja četiri zida, izolirajući se i čitajući knjige.
Tražila sam knjige s pozitivnim, afirmativnim pristupima, upisala sam fakultet socijalne
pedagogije ne bih li pomogla prvenstveno sebi, a i drugima. Kod nas u Udrugu Feniks sve
češće dolaze jako mladi ljudi. Žao mi je zbog situacije u koju ih je društvo dovelo.
Napravljena je, ironično, „divna“ kolektivna psihoza da je biti živ, zdrav i mlad zapravo
„zabranjeno i opasno“. Ne mogu ni zamisliti kako je živjeti u paradoksalnom svijetu, dok te
svi tvoji hormonalni i životni putovi guraju u jednom smjeru, a društvo ti pokušava srezati
krila i sputava te na svakom koraku.
Smatrate li da bi obrazovne ustanove trebale posvetiti više vremena mentalnom zdravlju
mladih?
Apsolutno! Mislim da bi u svakom danu trebao postojati dio nastave u kojem se njeguju
komunikacijske vještine, izražavanje emocija, građenje zajedništva… Mnogi pokušavaju
takav pristup primjenjivati na satu razrednika, iako mislim da je i to nedovoljno. Plan nam je
osnivanje udruge uzajamne podrške za mlade, gdje bi stariji i iskusniji poučili mlade
metodama samopomoći i uzajamne pomoći tako da jedni drugima budu podrška jer im je
lakše otvoriti se vršnjacima. Cilj je i osnivanje „Žive knjižnice“ gdje bi članovi naše udruge
gostovali i mladi bi nas mogli „posuditi“ na 15-ak minuta, kao što si ti danas „posudila“ mene
za ovaj ugodni razgovor, i da im podijelimo naša iskustva – kako je biti depresivan, bipolaran,
suicidalan i kako to sve preživjeti. Jer važno je i golemo to što smo tu, razgovaramo, borimo
se – živi smo!
Koliko ste Vi osobno, a i udruga Feniks, uspjeli biti podrška i glas ljudima koji se
trenutačno ne mogu boriti sami za sebe?
Mislim da je najvažniji dio izgovaranje problema naglas kad me ljudi zovu da govorim o
tome, kao i ti sada. Možda se ne primijeti, ali inače sam vrlo sramežljiva osoba i teško mi je
izići pred kameru, no uočavam važnost toga javnoga nastupa za sve one koji ne mogu
progovoriti. Svi ljudi imaju potrebu za socijalnom interakcijom, zabavom, druženjem,
kretanjem, ljubavlju. Svi smo mi tu vrlo slični. Samo što je ovakvim osobama teže ispuniti
„obične“ zahtjeve, jer kad negdje dođu, poprijeko ih se gleda. Primjerice, zbog lijekova nakon
hospitalizacije često se udebljaju. Odu u teretanu, ali zbog svega su usporeni. Budu
posramljeni i šalje ih se u drugu grupu. Naravno da se onda povuku u sebe. Htjeli smo dati
glas ljudima da kažu što njima treba. Dati glas zapravo bi značilo dati im odgovornost. Ako
nekoga tretirate kao invalida, to će i postati. Ako nekoga tretirate kao da je nesposoban, tako
će se i osjećati.
Sigurno ste u radu s ljudima čuli priče koje su Vam se urezale u pamćenje. Možete li
možda jednu takvu podijeliti s nama?
Mnogo ih je. Jedna koja mi je posebno draga priča je o članici naše udruge. O dijagnozi neću
govoriti jer je dijagnoza samo dio osobnosti neke osobe. To je izazov s kojim se osoba nosi.
Djevojka je završila u bolnici, a trebala je polagati diplomski rad. Mislim da je jedina osoba
koja je obranila taj rad ležeći na psihijatrijskom krevetu. Diplomirala je i jako sam ponosna na
nju. Pada mi na pamet još jedan inspirativan primjer. Radi se o mladoj djevojci koja se bavila
manekenstvom, studirala psihologiju i bila prekrasna osoba. Ali snašla ju je bolest, klinička
depresija zbog koje nije izlazila iz kuće, godinu je dana provela prikovana za krevet. Izgledala
je pomalo zastrašujuće. Dugi nokti, kosa nalik Amy Winehouse, nije se kupala, pušila je i jela
u krevetu. Njeni roditelji nisu znali što napraviti. Lijekovi i doktori nisu pomagali. Pozvali su
me i otišla sam do nje. Tada sam još bila „amater“ u ovome području te sam s njom kroz šalu
pokušala ostvariti konverzaciju. Ukratko, dobila sam povratnu informaciju, smiješak i molbu
da dođem opet. I danas se sretnemo u gradu. Tu sam shvatila što čovjeku najviše pomaže.
Nisu to neke spektakularne tehnike i vještine ni supermoćne tablete nego ljudski odnos i
pristup. Čuda se događaju kad ljude ne pitate koju dijagnozu imaju – nego što im se dogodilo.
Zašto ljudi koje muče određene psihičke poteškoće često osjećaju strah i sram?
Teško mi je na ovo konkretno odgovoriti. Kod psihičkih bolesti kao da mnogo puta
nepravedno mislimo da je čovjek sam kriv, kao da je on to sam izabrao i odlučio da će se
osjećati i razmišljati drugačije. Ili u nekom drugom smjeru, da je slab. Ljudi često ne
prepoznaju razliku između depresije i prolaznog lošeg raspoloženja pa misle da se osoba
ulijenila, da se samo treba trgnuti. Ali nije to tako jednostavno. Iz svoje perspektive mogu reći
da ljudi koji ne prolaze kroz ovakva stanja nisu svjesni koliko su privilegirani.
Mislite li da mladi ljudi teže traže pomoć?
Mislim da će mladi radije za savjet pitati prijatelja ili prijateljicu jer su im odrasli pomalo
naporni. Ja bih voljela biti ta starija osoba kojoj se mladi obraćaju. I moj mi se sin ponekad
obrati sa svojim dilemama i problemima i ponosna sam zbog toga, ali mislim da je zdravo i
normalno da mi neke stvari prešuti i podijeli ih s prijateljima.
Zašto se u društvu nedovoljno govori o mentalnom zdravlju i što se može napraviti da se
to promijeni?
Govori se ponajviše statistički, senzacionalistički, nabrajamo brojeve, crne kronike,
njegujemo strah, ali nema konstruktivnog razgovora i onoga da se bavimo prevencijom i
osnaživanjem „psihološkog imuniteta“. Mlade, ali i odrasle, treba učiti kako konstruktivno
pokazati emocije, čak i ljutnju. Ljutnja je „super“, ali ne da se primjerice udari nekoga na
pozornici na dodjeli nagrada. Nošenje s emocijama znak je da smo sposobni za borbu i
napredak. Na kraju, trebali bismo hrabro i otvoreno govoriti, a ne šaptati o mentalnom
zdravlju. Što je pojam mentalnog zdravlja? To je kvalitetno življenje života, zadovoljstvo
samim sobom.
Planirate li još kakve projekte?
Planiram mali milijun projekata, a onda moji suradnici kolutaju očima u smislu „Marina,
uspori“. Plan je surađivati s klubom „Kocka“, platformom „Doma mladih“, Sveučilištem,
nekim srednjim školama. U suradnji s ravnateljem OŠ Skalice Leom Boticom u njihovu vrtu
mediteranskog bilja s Udrugom „Permakultura Dalmacija“ organiziramo niz vrtlarskih i
stolarskih radionica.
Moram spomenuti da sam ležeći na odjelu psihijatrije prije mnogo godina i gledajući išarani
zid nasuprot mom krevetu počela razmišljati o povezanosti umjetnosti i nekih psihičkih
bolesti. Zanimalo me kako bih prikazala svoj bipolarni poremećaj kroz neku vrstu umjetnosti,
odnosno projekt. Obratila bih se Umjetničkoj školi te kroz modnu reviju prikazala dva
potpuno suprotna pola, od tame i crnila do ekstravagancije, sjaja i šljokica. Konkretan plan
bio bi da prikažemo te dvije krajnosti bipolarnog poremećaja, depresivnost i ekstazu, euforije
i manije, te da mladi umjetnici kroz odjeću da naprave seriju radova depresivne i manične
strane. Mogu zamisliti da nam Josipa Lisac pjeva na tom događaju, i da nas na kraju takvog
projekta preplavljuje ponos jer smo iz nečega teškog, mukotrpnog i mračnog izvukli
kreativnost, svjetlo i borbu za bolje sutra. Udruga Feniks sanja velike snove i projekte, a
nadamo se da će nas poslužiti i zdravlje i sreća.
Tekst: Marijeta Jurić