Odrastati u obiteljskom domu između majčinih epizoda duševne bolesti nije bio lagan zadatak. Nitko me nije mogao pripremiti za ulogu djeteta osobe koja boluje od paranoidne shizofrenije, ni objasniti mi što su to – nevidljive bolesti. Moja usamljenost bila je bolno opipljiva i dodatno opterećena društvenom stigmom. Tada nije bilo ovakvih blogova, bile su rane devedesete, razgovori o tabu-temama se nisu vodili, a duševno oboljele osobe i njihovi bližnji živjeli su sami i u tišini na margini društva.

Moja obitelj bila je jedna od takvih, drugačijih i „nenormalnih“, obitelji, a ja samo jedno dijete među tisućama druge djece koja su bila glina u rukama duševne bolesti njihovih roditelja. Bila sam sretna kad je mama bila sretna, nesretna kad je ona bila nesretna i neprestano sam osjećala pulsirajuću bol krivnje. Vjerovala sam da je moj prvi prodorni plač s kojim sam došla na ovaj svijet probudio njene unutarnje demone i postpartalnu depresiju pretvorio u grandiozne deluzije, manične epizode i paranoične ideje, ali to nije bila istina. Bila sam, i to još uvijek jesam, njeno voljeno dijete, ali tada se nisam osjećala ni željenom niti voljenom. Među ostalom djecom iz razreda i prijateljima, pogotovo u tinejđerskim godinama, bila sam ptić kukavice u zebinom gnijezdu. Ružno perje na mojoj glavi nisam mogla sakriti, iako sam to silno željela.

Staza mog odrastanja bila je ispunjena mračnim zavojima, opasnim stranputicama i slijepim ulicama, zarasla u trnje ljutnje i pretpana kamenjem tuge i trebalo mi je mnogo godina da prestanem željeti neku drugu stazu, lakšu i ljepšu, bez majčine bolesti i vlastitih nesigurnosti. Sada znam da je svaki moj korak na toj vijugavoj i strašnoj stazi bio korak bliže osobi kakva sam sada, ženi koja zna da čak i slomljeno srce može voljeti i pomoći drugom srcu da zacijeli. Pomisao da sam jedno od rijetke djece koje je odrastalo u sjeni ozbiljne i teške bolesti još uvijek mi je zastrašujuća, ali ipak, i u takvoj crnoj statistici postoji značajan i nezanemariv postotak utjehe. Nisam sama. I prije mene je postojao netko tko se osjećao jednako nevoljen i nezaštićen, postojat će i poslije mene netko tko će prolaziti istim strašnim krajolikom, a netko to upravo čini sada. Osjeća se odbačenim, zaboravljenim i bezvrijednim. To je moj bezimeni brat, uplašen i ponižen. To je moja bezimena sestra, usamljena i zanemarena. Bol mog odrastanja most je koji nas spaja, njihove neisplakane suze teku s mojih obraza i njihova nadanja moja su nadanja. Nismo povezani krvlju, nego otkucajima srca. Ne znam koliko imaju godina ni gdje žive, ali i oni su moja obitelj.