Rođena sam zdrava ali bolest se pojavila već u djetinjstvu. Doktorica je tada odlučila da mi treba psihijatar. Puno sam ih promijenila i svaki je imao svoje gledište, mišljenje i stavove. Svaki me subjektivno gledao ali objektivno napisao nalaz. Rijetko je zabilježena remisija. Stalno neki stresovi, traume i trigeri. Lakše mi je nabrojati koje lijekove nisam uzimala. Osjećam se kao pokusni kunić kojem se smiju. Imam fobiju od lijekova kao i svatko a opet mi pomažu kad se vrate ekstremi. Mijenjaju mi i dijagnoze jer su simptomi slični. Nije moguće da budem jača od simptoma ali barem mogu izabrati koje lijekove želim uzimati.

Obitelj i poznanici žele da ozdravim jer već predugo “glumim” da ne mogu funkcionirati. Pretvaraju se da ne vide moju bol i ignoriraju moju patnju. Ne znaju kako me utješiti a ponavljam im što mi treba i zašto. Osjećam se usamljeno i bezvrijedno. Nisam fizički bolesna pa se moram odmah  trgnuti i biti normalna.

Ne vidim svoju ljepotu ni vrijednost. Ne čujem komplimente jer ne vjerujem ljudima. Ne pričam o svojim osjećajima ni potrebama. Ne prihvaćam da sam savršena kakva jesam. Ne postavljam granice budalama. Negiram važnost svog života. Još uvijek rane iz djetinjstva značajno utječu na moje odluke i ponašanje. Još uvijek ne znam igrati sa dodijeljenim kartama. Ponestaje mi žetona. Treba mi barem još jedna pobjeda da se  razbudim. Želim sudjelovati jer se igra nastavlja sa mnom ili bez mene. Gorak je put do pobjede a trud ne smije biti uzaludan. Ne želim više gubiti ni odustati. Želim biti dostojna pobjede.