Lijepo mi je lice bijesa. Sporo ritmično nakupljanje frustracije, razoran gubitak kontrole i ekstatična eksplozija ljutnje. Ruši sve pijune, kraljeve i kraljice, otpuhne ih kao prah. Jači si od svih kada vrijeme stane a ti naglo zaoriš da odjekne u širokom luku. Zbunjena su i uplašena lica jadnika koji su tada najbliži i ne stignu pobjeći. Nadviješ se nad njima kao gorostas i ne želiš stati rigati plamen mržnje, straha, tuge, razočarenja i nemoći. Ne možeš im pomoći jer to mora izaći, odmah. Mole te da staneš ali ih ne čuješ. Postaješ napokon gluh za druge, njihove zahtjeve, očekivanja i osude. Oči su ukočene jer ne vide ispred sebe, zarobljene su u trenutku otpuštanja agonije. Samo te bujica riječi spašava, samo teku iz dubine. Moraju te iscijeliti inače te impulzivnost vodi u propast svega što si gradio. Isprika nikad nije dovoljna ako ju imaš snage izustiti. Nema stajanja dok ne završiš i dobiješ olakšanje od pretjerane patnje. Znaš da si probao više puta na sve načine.

Tvoj svijet se tada promijeni. Nisi više drag i mio nego zloban i nepristojan. Kako se usuđuješ na ovakav način reći da ti je napokon dosta svega i svakoga! Opet osuda umjesto milosrđa. Opet kritike umjesto empatije. Ništa nikoga ne može zadovoljiti pa onda društveno neprihvatljiv način postaje prihvatljiv – tebi. Moraš si pomoći jer ne čuju tvoj dugotrajni vapaj. Molio si da stanu ali nisu niti budu. Kako ne bi onda bio bijesan i frustriran?

Ne žele znati kako si u svakom trenutku jer su okupirani svojim nedaćama i brigama. Svatko je u svojem svijetu zarobljen. Ti želiš pobjeći krikom a oni te zaustavljaju i u tome. Jasna je podjela između tvojih potreba i njihovih želja da budeš pokoran, zabavan i normalan. Pomozi si jer oni neće. Pusti svoj glas kako želiš, ionako te ne čuju.