Gorim od želje da izađem iz zatvora. Sama sam ga stvorila uz tuđu pomoć. Izgradila sam ga nasiljem, kritikama, lažima, tračevima, odbacivanjem, krađom mog teško zarađenog novca, dostojanstva i samopoštovanja. Rešetke su zaleđene suze a godine jecanja su ih zabetonirale. Zidovi su obloženi znojem kada bih se nekontrolirano tresla satima i desetljećima od straha. Svjetlo se upali na pet minuta svaki dan, ako nađem prekidač. Hranim se mrvicama suosjećanja ali izgubim apetit kada osjetim sažaljenje, osudu i zbunjenost. Nema magične tablete da prestane roj misli od kojih ne vidim izlaz. Posjetioci brzo odu jer ne vide u mraku, kao ja. Nemam koga nazvati jer se trebam boriti i protiv nerazumijevanja. Dane kratim ukočenim stajanjem ali pod je udubljen od tjeskobnog neumornog koračanja što brzo zaboravim. Povremeno dođe eksplozija bijesa ali ne dotakne rešetke da ih barem savine. Pogled mi je tup i prazan a čemu da se smijem. Nema čuvara jer nema ključa niti je zaključano. Mogu izaći kada god hoću ali je teško uništiti naviku vlastite dobrovoljne robije.

Žedna sam slobode. Slatka je i korisna. Ne mogu ju dohvatiti ni vidjeti ali ju mogu namirisati. Nikako da dočekam da samu sebe spasim. Samo trebam prestati plakati i otopit će se ulaz u slobodu.