Ožiljci su urezani, postojani i stvarni. Bole me svake sekunde. Slike trauma ne blijede niti se mogu izrezati. Utovljen je i naoštren strah da se ne ponove. Tragovi iz prošlosti slijede me u sadašnjost i onemogućavaju lijepe snove. Slomljena sam od nemoći i borbe protiv života. Ne dvojim da nisam stabilna koliko god se trudim sakriti da ne mogu disati.

Ne mogu spriječiti nekontroliranu katarzu bijesa. Plešem na ritam mojih nostalgičnih krikova. Pjevam melankoličnu pjesmu okamenjenog srca. Skačem od užasa kad me samo prijateljski dotaknu. Plačem od muke i mutirane usamljenosti. Gušim se panikom i jedinstvenom jezom.

Rekla sam svima svoje ime i uloge, što volim i mrzim, kako tratim vrijeme. Ne čuju druge stvari. Ne vide očaj u očima i drhtanje od strepnje da će ipak prepoznati moju dijagnozu. Znam da sumnjaju i nikada neće razumjeti jer nisu isto preživjeli. Nismo prihvaćeni ako se ne uklopimo. Svi smo unikati ali se očekuju kopije, sljedbenici, robovi. Nije mi drago skrivanje ali nitko ne nudi najbolji način. Zašto misle da je preživljavanje dovoljno?

Što očekujem od sebe? Kažu mi da je razumno očekivati prihvaćanje, razumijevanje, nježnost, empatiju, radost, novi početak, … Želim sakriti dijelove sebe koji nisu vrijedni da ih veličam. Tuga se odbacuje jer je negativna, strah se negira jer moraš uvijek biti usklađen sa savjetima nesavršenih ljudi, mrak se mora obasjati jer kvariš zabavu. Olakšaj drugima pa ćeš onda možda i sebi.

Tetovirat ću budućnost preko ožiljaka jer bol se ignoriranjem izbija. Izblijedit će mučni dijelovi mene jer budućnost donosi zaborav. Nije lako otpustiti ali nema jednostavnijeg načina.