Bio je samo ružan san. Cijela prošlost. Nemir, horor, užas, jad, košmar, panika, kaos. Preklinjanje da stane agonija. Neispunjene molitve da me netko izbavi iz pakla. Tješenje same sebe jer me nisu htjeli gledati. Skrivanje od okrutnosti. Bježanje od pogleda jer nema šminke koja radi čuda. Sljepoća na tuđe sociopatske mane. Stajanje na mjestu tijekom jednoličnih dana. Minijaturno olakšanje putem ovisnosti. Rast ogromne mržnje prema sebi i ogorčenja zbog razočaranja. Kupovanje poklona da se iskupe kako bi me nastavili iskorištavati. Dnevna putovanja u zastrašujuće nepoznato. Kirurško krpanje dijelova srca. Rastrgao ga je nedostatak ljubavi, pažnje i iskrenosti. Nezaustavljiva ekspanzija ozljede mozga (kako nazivaju moju dijagnozu). Povećanje straha od svih ljudi. Produbljivanje žestoke tjeskobe. Rušenje osnovne sigurnosti. Korozija temeljnih pozitivnih uvjerenja. Strgana i čvrsto svezana krila. Gubitak vremena u tupilu. Nabadanje u mraku. Gušenje crnilom. Osude gdje god pošla. Zbunjene kritike moje slabosti. Izostanak proslava rođendana jer nisu htjeli doći slaviti što sam živa. Igra žrtve i progonitelja. Pokušaji da postanem stabilna.

Budućnost je novi san. Ljepota mogućnosti, vjera u sebe, hrabrost prihvaćanja promjena bez otpora, zaštita sebe od laži i strave, … Amnezija je dobrodošla ali nisam još spremna pustiti prošlost a uništavaju me uspomene. Možda u budućnosti zavolim sebe dovoljno da prekinem krug. Trebam bolje razmisliti što želim sanjati. Nije vrijedno propustiti život i odustati. Tek se počinjem buditi.