Bojim se boli i straha. Rane se i dalje stvaraju a stare se otvaraju i povećavaju. Ne izviru iz njih nada niti obećanje da će biti lakše. Izviru demoni prošlosti dok novi čekaju iza ugla. Strah je moj topli prekrivač i ne želi pobjeći od mene.

Bojim se novih ozljeda, psihičkih i fizičkih. Stignu neočekivano i bez dobrodošlice. Ne žele stati jer život teče bez stanke. Ostala sam bez glasa i vida da ih na vrijeme zaustavim. Pokušavaju mi olakšati zagrljajima, razgovorom, zdravom rutinom i lijekovima. Ne žele stati jer je uspješan oporavak hitno potreban. Prisiljavam se čuti ih i naći snage da svaki dan odradim barem male korake za brži oporavak. Jači je umor zbog borbe od volje da si pomognem. Nažalost nisam dovoljno hrabra, strastvena i mudra. Neke događaje moram proraditi što ne znači da mogu.

Bojim se da je dan opet pri kraju a ja opet na početku. Slijede me minute a ja ih želim preteknuti. Nema dana kada rane ne peku. Nema noći kada mirno snivam bolju budućnost. Pokušavam preživljavati i zaboraviti proživljeno. Pokušavam pobjeći od sebe, stalne patnje i nemoći. Uporno čekam malo odmora i zabave. Kako ovakav život može biti realan i dopušten? Ovo nije život ali je moj pa nema bijega.

Bojim se crvene boje a ne bi trebala jer kažu da sam samo neumorni crnjak koji ipak želi nastaviti živjeti.