Prošlost me izdefinirala kao bolesnu, plašljivu i ovisnu ženu. Borim se koliko mogu svaki dan maknuti etikete, kritike i osude. Nekad padnem, jedva hodam, drhtim, plačem i izoliram se. Nekad se izborim da mi dan bude prekrasan bez obzira na sve. Mogu ja ponekad svašta napraviti da mi bude bolje a kad se maknem od stresa lakše dišem. Tjeram se ali ne mogu brže.

Lijepo je disati, maštati i kreirati što želim postići. Teško je primiti komplimente da sam sposobna i hrabra. Radije bi da ne trebam biti hrabra. Radije bi da želim smisleno živjeti. Treba mi hrabrost da nađem smisao.

Prepuštena sam sebi jer je moja odgovornost napraviti kvalitetne korake i pomake. Tko spašava odraslu osobu koja ne želi vise biti bolesna? Zašto bi netko, osim doktora, preuzeo ulogu spasioca? Zašto želim prihvatiti pomoć? Nisam nemoćna već oslabila od umora. Nisam ostavljena jer imam podršku prijatelja. Nisam plašljiva jer sam savladala i teže periode. Prihvaćam pomoć jer želim bolje funkcionirati i pokazati sebi i drugima da mogu pobijediti i ovaj kolaps. Ne želim odustati jer ne želim vjerovati da je bolest jača od mene i da mogu živjeti samo ako uzimam lijekove. Ja nisam moja bolest i teško mi je to prihvatiti.

Gledam druge koji su uspjeli dokazati sebi da se ne žele definirati putem simptoma. Žive kao da su zdravi i da nije teško skrivati simptome. Ja to još ne mogu ali očito i ne želim jer bi se već promijenila.

Promjena će mi donijeti mir. Tješim se da će doći kad se opustim i prepustim. Još malo i oslobodit ću se. Očekujem čudo od sebe. Krenula sam u tom smjeru i ne želim stati. Sama sebi stojim na putu. Vrijeme je da se maknem jer nemam što za izgubiti.