Ožiljci su mi podsjetnik na prošlost i patnju koju nisam mogla spriječiti. Gledam ih svaki dan i trebala bih ih moći zavoljeti. Svaki rez je priča za sebe. Jedan je nastao zbog nemoći, drugi zbog tuge, treći zbog umora,… Bila sam usamljena i nisam mogla drugačije izbaciti bijes na sebe i druge. Prate me kroz život jer ih ne mogu sakriti. Postali su dio mene i fizički i psihički.

Pitaju me zašto im nisam na vrijeme rekla da patim. Stalno sam govorila da sam umorna i pokazivala da ne mogu više živjeti ali im to nije bilo dovoljno. Žao mi je što nisu prepoznali moj poziv upomoć. Nažalost nisu me vidjeli.

Pitaju me zašto nisam htjela stati na jednom. Ne žalim što ih imam puno jer sam si tako samo htjela pomoći. Neki su lijepi ukrasi a drugi ističu jačinu boli.

Htjela sam da stanu tjeskoba i mučnina zbog stresa, da život prestane boljeti. Možda sam mogla drugačije ali nisam htjela jer mi baš to pomaže. Diram ih i ne bole me više. Nisam ponosna što je život bio jači od mene. Ponosna sam na sebe što sam preživjela i što mi se vratila volja za životom. Zahvalna sam što sam napokon naučila kako drugačije podnijeti i sakriti bol. Prihvatila sam da me ožiljci podsjete da zaboravim.