U mojoj kući postoji soba u koju više ne ulazim. U njoj sam provela djetinjstvo tijekom kojeg sam se razboljela. Sram me što sam žrtvovala mladost plakanjem. Bole me uspomene ali moram biti jača od njih. Ionako je unutra samo stari namještaj.

Jednom sam sanjala da sam ipak ušla u sobu. Na podu su se nalazile velike šarene puzzle. Raštrkane su na sve strane, nisu povezane a neke su okrenute naopačke. Nema slike prema kojoj se trebaju sastaviti. Na zidovima su lanci i kuke za preokretanje puzzli. Nema čovjeka da njima upravlja. Svjetlo je prigušeno. Kada se dogodi da se puzzle ne mogu preokrenuti na oslikanu stranu onda se kukama stavi tepih preko njih.

Tada nestanu svjetlo i slika jer nema više potrebe da postoji.

Kasnije sam ponovno sanjala sobu. Namještaj je bio nov i šaren. Stvari su bile uredno složene. Kroz prozor su se čule ptice i zaigrana djeca. Sunce je zagrijalo sobu. U ogledalu nisam vidjela čudovište. Stajala sam ukočena na ulazu jer nisam zaslužila takvu sobu. Nije tmurna, ispunjena jecajima i vikanjem, potopljena suzama. Nije pretrpana tužnim uspomenama. Ova soba je zaslužila novi početak stoga sam se okrenula i otišla da i dalje živim u prošlosti. Nemam snage za novi lijepi početak u toj sobi. Možda ću moći u nekoj drugoj koju ću sama urediti i koja će mi napokon izmamiti osmijeh.