Kaos. Ne mogu ga opisati ni opipati. Curi iz mene u svim smjerovima i nijansama. Nema oblika nego samo teče. Zašto mu dati okvir kada ga nije zavrijedio? Mora postojati jer nema drugog načina da se ide kroz život. Žestok je i neumoran. Ne dopušta stanku niti u snu. Ljuta sam na njega jer ne dopušta da uživam u životu kao da ima apsolutnu kontrolu. Kao da je jači od mene zbog upornosti da ruši sve pred sobom i zbog žestine kada nenadano iskrsne. Ne smatra se krivim što me zarobio a ne pušta me. Slabo se opirem jer smatram da nisam zaslužila bolje, da nisam vrijedna uživanja i odmora, da nemam snage oduprijeti se.

I dalje samo neobuzdano teče. Možda ću se sutra opametiti.